- Znao sam da mi želi saopćiti nešto važno pa sam joj prišao. Gledao sam je i znao da želi da mi kaže - da će umrijeti, ispričao je jedan od najvećih naučnika svih vremena NIkola Tesla Williamu Lorenzu.
NIkola Tesla je bio veoma srdačan, ali nije stupao u bliske veze jer se, kako je rekao, „oženio naukom“. Ali Teslini prijatelji John O’Neal i William Lorenz, novinar New York Timesa, čuli su od Tesle nesvakidašnju ispovijest. O’Neal je zabilježio, a Lorenz je nazvao „jedinom ljubavnom pričom iz Teslinog života“.
- Hranim golubove, na hiljade njih, ko bi ih sve zapamtio. Međutim, bio je jedan golub, divna ptica, čisto bijeli sa svijetlosivim pjegama na krilima; on je bio nešto drugo. Bila je to ženka. Mogao sam je prepoznati bilo gdje. I ona je mene mogla pronaći na svakom mjestu. Trebalo je samo da pomislim na nju, da je pozovem i ona bi doletjela.
Ja sam nju razumio i ona je razumjela mene. Volio sam tu golubicu kao što muškarac voli ženu, i ona je voljela mene. Kada je bila bolesna, osjećao sam to; došla bi u moju sobu i ja bih bdio nad njom danima. Njegovao sam je dok ne ozdravi. Taj golub je bio radost mog života…
Dok sam nju imao, imao sam i svoj životni cilj. A onda, jedne noći dok sam u mraku ležao na krevetu, uletjela je kroz otvoren prozor i sletjela na moj stol. Znao sam da hoće da mi saopći nešto važno pa sam joj prišao. Gledao sam je i znao da mi želi reći – da će umrijeti. A onda, kada sam to shvatio, vidio sam svjetlost kako izbija iz njezinih očiju – snažan snop svjetlosti. Kada je taj golub umro, nešto je nestalo iz mog života. Do tada sam bio sasvim siguran da ću završiti sve svoje zamisli, ali kada je golubica nestala, znao sam da je moje životno djelo okončano - ispričao je Tesla.
Kocka, kafana i život na željezničkoj stanici
Teslin prijatelj sa studija u Grazu Antun Zorić sjećao se kako je prof Regner, koji je predavao diferencijalni i integralni račun, često znao postaviti pitanje na koje su obično svi šutjeli, osim Tesle, koji je uvijek znao odgovor. U studentskom društvu „Srbadija“, koje je njegovalo i održavalo duh slavenstva, Tesla je recitirao i glumio. Jedan drugi njegov kolega, Kulišić, spominje Teslino predavanje “O nosevima!” koje je bilo jako duhovito.
Na drugoj godini studija Tesla se našao na zelenaškoj listi dužnika. Na trećoj godini, sve više univerzitet zamjenjuje kafanom. U pismima upućenim Nikoli, Antun Zorić se sjećao njihovih večeri provedenih u igranju preferansa i ajnca, Teslinog majstorstva u igranju karambola…
- Moji roditelji su bili jako zabrinuti mojom strašću prema kocki. Posebno se ljutio otac. Ja mu, međutim, nikada nisam obećavao da neću igrati, već sam se na razne načine i dosta vulgarno pravdao… - zapisao je Tesla. Epilog nije teško naslutiti: od januara 1878. godine Tesla više nije student Politehnike u Grazu.
Izgubivši stipendiju, Tesla se po drugi put obraća Matici srpskoj. Iz molbe upućene 1. septembra 1878. saznajemo da je želio nastaviti studije u Beču ili Pragu, ali ne u Pešti, jer je u to vrijeme pored njemačkog naučio francuski, talijanski i engleski, ali mađarski još nije znao. Ni ton poniznosti, koji je bio opća odlika stila pri takvoj vrsti obraćanja, nije pomogao: Tesla je bio odbijen.
Ali, 1902. godine je kao slavni naučnik oprostio „grijeh“ Matici srpskoj i postao njezin član. Krajem 1878. godine, nikog ne obavijestivši, odlazi iz Graza. Teslin rođak Đuro Banjanin, na molbu roditelja, dao se u potragu za Nikolom, ali bez uspjeha. Teslu je slučajno pronašao njegov drug sa studija, pomenuti Kulišić, koji je po dobivanju diplome došao u Maribor, tražeći službu. Nabasao je na njega u krčmi pored željezničke stanice.
Prema dokumentima iz Mariborske gradske uprave, Tesla je bio protjeran iz ovog grada i pod policijskom stražom sproveden u Gospić. Prema tada važećim zakonima Austro-Ugarske, protjerivani su beskućnici, prostitutke, prevremeno pušteni zatvorenici i lica bez sredstava za izdržavanje. Mjesec dana kasnije, 30. aprila1879, umro je Teslin otac.
Nemam vremena umrijeti
- Za razliku od većine ljudi mojih godina, ja nisam obeshrabren i ogorčen gubitkom mladosti - govorio je Tesla 1929. godine.
- Nisam umoran od života i ne žudim za odmorom. Osjećam se ispunjen energijom. Imam još toliko zadataka da ispunim, da ne mogu sada umrijeti. Nemam vremena. Želim da protegnem svoj život na još mnogo, mnogo godina… Mislim da ću napraviti velike stvari za svijet ako se moj život produži. Sve što mi treba je neprestana energija i Vrijeme – dragocjeno vrijeme da napravim mnoge projekte koje sam zamislio.
Dehumanizirani finansijsko-tehnički poredak koji je zahvaćao Ameriku tog vremena za Teslu je bio neprihvatljiv:
- Živimo u jednom dobu bez presedana po tehničkim dostignućima koja nas vode do sve potpunijeg gospodarenja silama prirode i poništavanju prostora vremena. Ali, ovaj razvitak, iako doprinosi našoj udobnosti i sigurnosti egzistencije, ne ide u pravcu prave kulture i prosvjetljenja.
Naprotiv, on uništava ideale… Pravi razlog nacionalnih propasti je nesposobnost čovječanstva da razrješava socijalne, moralne i duhovne probleme. Sve dok je borba za egzistenciju takva da samo najjači preživljavaju, zdrav razvoj bit će pod utjecajem individualizma. Slabljenje sistema ispravnog osobnog reagiranja, potiskivanje originalnog napora i inicijative, kao i smanjivanje stvaralačkih sposobnosti, uvećavat će propuste i našu rasu postepeno dovesti do divljaštva i nestajanja. Takav kraj prijeti našoj današnjoj civilizaciji - kazao je.
Posljednjih desetak godina Tesla je živio u hotelu Newyorker, nakon što su mu zbog hranjenja golubova otkazali u nekoliko hotela. Tih godina davao je novčanu nagradu svakom ko mu donese bolesnog goluba, koga bi zatim liječio. Koliko god da se slabo interesirao za ljude, koji su mu u toku života nanijeli mnogo „kozmičkog bola“, kako je Tesla nazivao svoje osjećaje tuđih nepriličnih radnji, toliko se s neobičnom pažnjom bavio golubovima, brinući se o njima.
