Od svih domaćih životinja, posebno mjesto kod nas, a i u svijetu, zauzimaju konji. Kako i ne bi kad su do tehnološke revolucije bili jedno od osnovnih sredstava za rad i vuču.
- Skoro da se nije mogao zamisliti život bez tih plemenitih životinja. Kao i svugdje, tako i u Sarajevu, kroz cijelu historiju posebno su bili bitni za vojne potrebe – započinje svoju priču Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.
Saračka čaršija
Uzgoj konja kod nas u Sarajevu bio je toliko bitan, a i u cijelom Osmanskom carstvu, gdje su svi hanovi i karavan-saraji bili usko vezani uz konje, odnosno svi su imali svoju konjušnicu, konjušare i štale. Treba znati da su se uz uzgoj konja rađali i zanati, kao što su sarači, kecedžije, nalčadžije, nalbanti, sagrdžije... Tako je upravo zahvaljujući konjima nastala i kultna sarajevska Saračka čaršija.
- Bogatije stanovništvo imalo je vlastite arabe, tj. konje koji vuku kolica, pomoću kojih su prevozili robu, ali i vozili se na svoje ljetnikovce. Mimo potrebe u slobodnom vremenu građani su svoje arabe koristili i za jahanje. Poznato nam je da je u Sarajevu, na današnjem At mejdanu, bilo manje trkalište za konje koje je zabilježeno kroz historiju. Prema popisnoj tabeli uvaženog akademika Hamdije Kreševljakovića, uoči dolaska Austrougara u Sarajevu je zabilježeno 50 hanova sa štalama za više od hiljadu konja - navodi Garibija.
Najveća štala tada se nalazila u Morića hanu, koji je mogao primiti 70 konja u svom prizemlju. Karavani bi znali i mijenjati konje po hanovima kako bi transport bio lakši, a da se životinje ne bi umorile. Toliki su karavani znali dolaziti u Sarajevo da je zabilježeno da su redovi konja znali sezati sve do Kozije ćuprije. Kako i ne bi bilo tako kad je Sarajevo bilo jedan od trgovačkih centara Balkana.
- U doba Austrougara konj je, također, bio strateški važan za vojsku, a dodatno je bitan za Sarajevo jer je tačno na Novu godinu 1885. bio pušten u pogon naš prvi kolski tramvaj, i to na konjsku vuču. Išao je od Stare željezničke stanice sve do Katedrale, to jest do remize, koja se tada nalazila na mjestu današnjeg Trga oslobođenja - Alija Izetbegović. Za sve potrebe tadašnjeg vakta koristila se autohtona bosanska vrsta konja, takozvani bosanski brdski konj, pasmina nižeg rasta i velike izdržljivosti. Taj bosanski brdski konj bio je popularan na cijelom Balkanu, a često su ga zvali još i balkanski konj - pojašnjava Garibija.
Svima nam je poznato da su u doba Austrougara trkališta i jahanje konja bili posebno popularni. Tako je na Butmiru otvoren Sarajevski hipodrom. Sarajlijama je taj hipodrom bio prepoznatljiv i po čuvenoj drvenoj tribini, koju su kasnije prebacili na Šestoaprilski stadion, pa na Grbavicu, a u plamenu je nestala tokom opsade našeg grada.
Popularnost i uzgoj konja sačuvali su se u našem Sarajevu i kasnije, pa je 1929. godine osnovana ergela koja će se odmah poslije Drugog svjetskog rata iz Sarajeva prebaciti na Borike kod Rogatice. Bit će to jedna od najvećih ergela ovog područja.
Bosanske vrleti
Kako se smanjivala potreba za konjima, tako su se i povlačili iz grada. Vlasnici su ih počeli puštati u planine, gdje su oni na svoj prirodan način nastavili živjeti i šetati bosanskim vrletima. Srednja generacija upamtila je kako su se s Crepoljskog znali spuštati sve do neposredne blizine grada i vraćati se planinama, proplancima i šumama. Danas smo, srećom, opet svjedoci krda divljih konja na Trebeviću, Jahorini, Crepoljskom...
- Organizovana briga o njima, nažalost, nestala je, a najveći problem je zima, odnosno snijeg, kada je hrane malo, a minerala koji nose soli skoro da i nema. Divlji konji nisu samo na brdima oko Sarajeva, najveća krda divljih konja nalaze se oko Livna, gdje je briga o njima na višem nivou, pa nije ni čudo što ih je zabilježeno više od 500 kako uljepšavaju taj lijepi kraj - govori Garibija.
„Bijelo dugme“ snimalo na Borikama
Koliko su Borike bile poznate, najbolji pokazatelj je da je kultna grupa „Bijelo dugme“ upravo tu spremala jedan od svojih najpoznatijih albuma. Tada je snimljena i pjesma „Požurite, konji moji“, inspirirana upravo bosanskim brdskim konjima.
Stihovi pjesme „Bijelog dugmeta“ glase: „Gdje su sada konji moji, moja oka dva? Zlatom ću ih potkovati, pozlatiću sve, samo da me prije zore odnesu do nje.“ Baš kao što kažu stihovi i kao što su naši preci nekad kitili bosanske konje, tako sada ove plemenite životinje ukrašavaju naše planine. Nadati se da ćemo kao društvo znati čuvati i cijeniti ovu pozlatu na bosanskim vrletima.