Kod male djece postoji nesrazmjer između jakog nagona za osamostaljenjem i otkrivanjem okoline i nerazvijenog osjećaja opasnosti. Prema nekim procjenama, u SAD godišnje svako deseto do petnaesto dijete dolazi u kontakt s otrovom.

Broj prijavljenih slučajeva trovanja ne predstavlja stvarnu učestalost jer se blaži slučajevi otrovanja ne registriraju ili ih roditelji često prešućuju.

Nakon šestog mjeseca života, zbog izražene oralne faze, dojenče stavlja sve u usta, pa i potencijalno toksične materije. Malo dijete puzanjem pretražuje sve po kući, pa su sadržaj kućne apoteke i korpa za smeće njegov plijen.

Dijete voli sirupe koji imaju ugodan okus, tablete i dražeje raznih boja te često voli oponašati odrasle.

Djeca se najčešće otruju lijekovima koji su nepažnjom ostavljeni nadohvat njihovih ruku; zatim po učestalosti slijede deterdženti, alkohol te otrovne biljke.

Oko 85 do 95 posto svih slučajnih trovanja događa se putem usta, dok su trovanja putem kože, sluznica ili dišnog sistema rjeđa.

Roditelji bi sve potencijalno opasne tvari trebali držati na mjestima koja djeca ne mogu dohvatiti. Ipak, ako se dogodi da dijete proguta nešto nedozvoljeno, obavezno ga vodite ljekaru.

Kao i u drugim stanjima koja neposredno ugrožavaju život, potrebno je što prije postaviti dijagnozu, jer pružanje prve pomoći nakon trovanja ne dopušta odugovlačenje.

Anamneza uključuje pet pitanja:

* Ko je otrovan (dob, spol, težina);

* Čime je otrovan (naziv otrova i doza);

* Kada je otrovan (datum i vrijeme);

* Put ulaska otrova (probavni ili dišni sistem, koža, sluznice, ubod);

* Razlog trovanja (namjerno ili slučajno).