Kada vaše dijete uspije samo navući pantalone ili staviti viljušku u usta a da makaroni ne završe na podu, osjećate neizmjerni ponos jer dijete uči samostalno obavljati neke osnovne radnje. 
Kada dijete još malo poraste i uspije riješiti neki školski ili drugi intelektualni zadatak potpuno samostalno, ispunjeni ste zahvalnošću i srećom, jer lijepo napreduje.
No, tu nije kraj. Ona moraju naučiti puno više od brige za svoje tijelo i pisanja slova kako bi u budućnosti bili sretni i uspješni. Postoji pet osnovnih vještina koje možete naučiti djecu i prije nego što krenu u školu i počnu ih primjenjivati svakodnevno.
Kako biti gubitnik
Nijedan roditelj ne želi da njegovo dijete bude luzer u smislu da nije ni u čemu dobar, da je usamljen, izopćen iz društva. Ali, dijete mora naučiti kako prihvatiti poraz, kako ga "probaviti" i vratiti se ponovno u igru. 
Malenima je to najlakše pokazati na vlastitu primjeru. Kada igrate neku igru, dozvolite djetetu da pobijedi i potom kažite "Jao, kako si me isprašio! To je bilo baš zabavno. 
Hajdemo se igrati ponovno. Možda ću sada biti bolja". 

Neka dijete pobijedi u većini slučajeva, ali ponekad je dobro i da roditelj odnese pobjedu uz komentar: "Ovog puta sam ja pobijedila. Ali i ti si bio odličan tijekom cijele igre". 
Ukoliko se dijete razljuti jer nije pobijedilo, pokušajte mu objasniti kako niko ne voli izgubiti, ali da je i to dio igre, a pravi gubitnik je samo onaj ko se tijekom igre nije trudio. 
Psiholozi kažu da bi dijete oko pete godine života već trebalo prestati plakati i ljutiti se ukoliko nije pobijedilo u nekoj igri ili zadatku. Možda će trebati milion odigranih partija karata ili domina, ali dijete će s vremenom naučiti kontrolirati emocije.
Kako se uključiti u grupu
Niko ne želi da njegovo dijete slijepo slijedi grupu, ali svako dijete treba znati kako se uključiti u neku aktivnost ili već formiranu grupu vršnjaka u vezi sa nekom aktivnosti. 
Malenu djecu prije svega treba naučiti kako pristupiti grupi, odnosno kako prepoznati najlakši put za pridruživanje. Ponekad će dijete pokušati razgovarati sa cijelom grupom, a ponekad će odabrati jedno dijete kome će se obratiti. 
Kada ste u prilici djiete konfrontirati s grupom vršnjaka, pogledajte koje dijete pokazuje prijateljske signale i otvorenost. Ti signali su obično neverbalni i malena djeca ih ne mogu prepoznati. 
Objasnite djetetu kako će prijateljski raspoloženi pojedinac u grupi vjerojatno gledati u njegovu smjeru, smješkati se, cijelim tijelom se otvoriti prema njemu ili mu čak i mahati, pa je najbolje upravo to dijete pitati "Smijem li se igrati s vama?". Najbolje je pristupiti onom djetetu u grupi koje je uspostavilo neki fizički kontakt ili gestu i prije obraćanja.
Kako se boriti za ono što je pravedno
Predškolci su obično fokusirani na pravila i znaju da se zadirkivati ne smije, pa će vjerojatno tužiti odraslima ukoliko se to dogodi. Ukoliko se dijete došlo požaliti vama, pokušajte naglasiti empatiju u cijelom slučaju: "Dobro je da si mi došla/došao reći, jer zasigurno bi i tebe povrijedilo da te neko prozvao usrankom". Ova tehnika pomaže djeci shvatiti kako bi se i sami osjećali loše da ih neko zadirkuje, te razvija kod malenih želju da zaštite onoga koji je bio povrijeđen. 
S druge strane, ukoliko razgovarate s djetetom koje je zadirkivalo druge, upotrijebite slični scenarij: "Što bi bilo da je neko drugi tebi učinio nešto takvo? Što misliš, kako bi se ti osjećao/osjećala?". I na taj način dijete upoznaje osjećaje drugih. Jednostavno ponavljanje ovog obrasca "stavljanja u tuđu kožu" i razgovor o mogućim osjećajima, razvit će s vremenom empatiju kod djeteta. 
Kako biti dobar glumac
Biti Maryl Streep ili Robert De Niro na igralištu, znači naučiti dijete koje osjećaje otkriti, a koje je bolje zadržati za sebe i mamu i tatu kasnije kod kuće. 
Biti iskren je iznimna vrlina, ali djeca mogu shvatiti da nije lijepo pitati tetu "Zašto mi nisi kupila PlayStation umjesto ovih glupih termo čarapa?". Postoji razlika između iskrenosti i pristojnosti i djeca je moraju i mogu naučiti. 
U predškolskoj dobi se učenje pristojnosti svodi na kontroliranje impulzivnog ponašanja. Djeci se mogu dati vrlo jasne upute: "Kada dobiješ neki poklon, bilo bi lijepo da kažeš hvala, pa čak ako ti se poklon nije odmah svidio". 
Nije dovoljno reći: "Budi ljubazan prema teti kad dođe u posjetu". Djeci treba objasniti zašto je važno biti pristojan, jer "teta je stara i nema puno novaca i nije znala što bi želio/željela da ti donese". Isto tako, dozvolite djetetu da samo kaže što misli i izrazi osjećaje prema situaciji kada ste nasamo.
Kako preispitivati autoritete
Prava je sreća imati dijete koje učiniti sve što mu kažete. Ali dijete koje preispituje autoritete i uspijeva to činiti uz dužno poštovanje i učinkovito, dijete je koje će se znati o sebi brinuti na duge staze. 
Dijete koje može na pristojan način zatražiti nešto što odrasli nisu imali na umu i pritom ne razljutiti okolinu, odrast će u osobu koju drugi poštuju i s kojom žele pregovarati i raditi. 
Preispitivanje autoriteta glavna je životna misija predškolaca i najčešće se ne događa na pristojan i suzdržan način, a iz razloga što maleni nisu vješti u kontroliranju svojih emocija. 
Vaš glavni cilj u ovom razdoblju djetetova razvoja je naučiti ga kako nešto lijepo zamoliti ili zatražiti. Na pristojno pitanje, neka vaš odgovor bude većinom "da" (ukoliko je zahtjev razuman i ne šteti djetetu). 
Ovu vještinu prakticirajte kod situacija koje su zapravo nevažne. Ukoliko vas dijete lijepo zamoli da danas nosi majicu sa dinosaursom koja je već trebala biti u pranju, a ne majcu s natpisom, popustite. 
Na taj način čuvate energiju za one situacije kada će odgovor biti "ne", a dijete učite da lijepa riječ sva vrata otvara.

Kada dijete još malo poraste i uspije riješiti neki školski ili drugi intelektualni zadatak potpuno samostalno, ispunjeni ste zahvalnošću i srećom, jer lijepo napreduje

Pet osnovnih vještina koje dijete treba savladati što je moguće ranije

Neka djeca mogu biti veoma mršava, pa ipak zdrava i zadovoljna. Tada se potrudite da ishrana bude raznovrsna i ništa ne brinite. Međutim, ako je mršavo dijete tromo ili suviše aktivno, ima nezdravu boju kože, lošu kosu i nokte, podočnjake i ako je više nego što je normalno podložnije infekcijama, potražite ljekarski savjet.
Nakon neke bolesti ili stresa, apetit se može smanjiti na neki period. Tada mu dajte džigericu, ekstrakt kvasca i drugu hranu bogatu vitaminima B (integralni hljeb, pšenične klice, kašice od žitarica, jaja i mliječne proizvode), koja može podstaknuti želju za jelom. 
Nemojte davati djetetu previše kaloričnu hranu bez drugih potrebnih sastojaka, pošto neka djeca imaju veoma mali kapacitet želuca, pa im je potrebna hrana bogata neophodnim sastojcima, a ne bezvrijedno pretovarivanje želuca. 
Nekoj djeci će biti potrebno da jedu češće nego što su planirani porodični obroci, pa im između njih nudite male užine. Bombone, čokolada i pudinzi mogu pokvariti apetit, i mršavom djetetu neće pomoći da se ugoji.

Nakon neke bolesti ili stresa, apetit se može smanjiti na neki period

Mršava djeca su zdrava

Ako uhvatite svog velikog bebača u maloj nevinoj laži, opustite se. Možda odgajate budućeg bankara ili inžinjera. 
Naime, novo istraživanje je pokazalo da 2-godišnjaci koji su sposobni brzo razmišljati i smisliti laž ili varku, zapravo imaju brzorazvijajući mozak i vjerojatno će odrasti u vrlo uspješne ljude. 
Ne treba brinuti
Štaviše, što je laž uvjerljivija, to će dijete biti bistrije i mudrije u kasnijoj dobi, odnosno bolje će se suočavati sa životnim izazovima. Laganje je proces koji zahtijeva od mozga da manipulira informacijama. 
Laganje je povezano s regijama mozga koje omogućavaju razmišljanje na višem nivou. Isto tako, laganje je česta pojava među malenima. 
Oni koji imaju bolji kognitivni razvoj lažu bolje jer mogu prikriti svoje laži.
Ipak, roditelji se ne moraju brinuti da će njihov mali lažljivac kad odraste postati pravi prevarant, jer za to ne postoji nikakav naučni dokaz. Štaviše, ukoliko uhvatite maleno u laži, iskoristite to kao dobru podlogu za učenje o iskrenosti.
Ne smijete ga udarati ili vikati na dijete, već razgovarati s njime koliko je važna iskrenost, a koliko je laganje negativno. Nakon osme godine šanse za takve razgovore bit će sve rjeđe.
Kada reagirati
Djeca mlađa od pet godina koja povremeno kažu neistinu, zapravo se upuštaju u normalno ponašanje za svoju dob, smatra i Američko udruženje pedijatara. Oni jednostavno zamagljuju granicu između stvarnosti i mašte, a to u najvećem broju slučajeva nije uopće ozbiljan problem. 
Kada starije dijete ili tinejdžer naočigled laže, roditelji bi svakako trebali razgovarati s njime o razlici između izmišljotina i stvarnosti. Pedijatri predlažu i da roditelji s djecom razmotre alternative laganju, a najbolja je - govorenje istine.
Ko koliko laže
Procjenjuje se da laže 20 procenata dvogodišnjaka, oko 50 procenata trogodišnjaka i oko 90 posto četverogodišnjaka. 
Kako stoji u istraživanju, djeca su najsklonija laganju u dobi od 12 godina, kada gotovo svako dijete kaže neku izmišljotinu. Do 16. godine laganje se ponovno smanjuje na 70 posto djece i opada s daljnjim odrastanjem.

Vaše maleno laže? Super! Laganje je dokaz inteligencije

Laganje može biti znak budućeg uspjeha

Jedan od najsretnijih roditeljskih trenutaka je dan kada njihova mala princeza ili princ naprave prve korake. No, problemi nastaju onda kad roditelji uoče da dijete hoda na potpuno ravnim stopalima. Na sreću, velika zabrinutost je najčešće bezrazložna. 
Stečeno ravno stopalo je deformacija koja se razvija tokom života, a očituje se u gubitku prirodne - fiziološke arhitektonike stopala. Fiziološka arhitektonika stopala podrazumijeva lukove i svodove koje čine kosti stopala, a njihov potporanj tvore mekotkivne strukture - mišići, fascije, ligamenti i tetive. Vremenom se ta prirodna arhitektonika može izgubiti pa 
se kao krajnji rezultat uočava ravno stopalo.&nbsp;Klinički pregled
Krvne žile i živci koji se nalaze između podloge i kostiju, zbog osovinskog opterećenja trpe isprva prolazna, ali kasnije i trajna oštećenja, a zbog toga se javljaju i simptomi u smislu bolova i nelagode u oba stopala, gležnja i potkoljenica. Smetnje se pogoršavaju duljim stajanjem i hodanjem, a ponekad se uočava i otok. 
Za dijagnozu stečenog ravnog stopala najčešće je dovoljan klinički pregled koji se obavlja u stajanju i hodanju. On se može upotpuniti uzimanjem otiska stopala po raznim metodologijama, a katkada se koristi i postranični rendgenski snimak stopala pri osovinskom opterećenju.
Da bi se stekao puni uvid u funkcionalno stanje stopala i obrazac kretanja, nije naodmet pogledati stanje obuće. Liječenje ovisi o životnoj dobi i tegobama, a kreće se u rasponu od ciljanih vježbi, korištenja ortopedskih uložaka, pa sve do operacijskih zahvata. 
U dobi kada dijete napravi prve korake, što je najčešće između jedanaestog i četrnaestog mjeseca života, pa sve do otprilike četvrte godine života, djeluju neki fiziološki faktori koji mogu imitirati stečeno ravno stopalo. 
To može biti umanjen tonus, odnosno napetost svih mišića potkoljenice i stopala koji učvršćuju gležanj i stopalo. Tonus tih mišića direktno je povezan s razvojem psihomotornog obrasca stajanja i kretanja, a on se mijenja i usavršava sve do četvrte godine djetetova života. Potom, tu je i važan utjecaj majčinih hormona koji uvjetuju veću elastičnost ligamentarno-tetivnog aparata bez obzira na spol.
Problem "krupnih beba"
Ukoliko se sve to kombinira s činjenicom da jedan ili oba roditelja imaju tzv. „konstitucijski hiperlaksitet ligamenata“, što podrazumijeva prirođenu veliku elastičnost svih zglobova, onda će dijete bez ikakvih problema izvoditi neuobičajene, katkada i bizarne kretnje sa svim zglobovima. Takva, nazovimo je pretjerana mobilnost svih zglobova nije svojstvena 
djeci školske dobi i odraslima, pa rastom i razvojem najčešće nestaje. 
Još jedan faktor koji može zavarati roditelje je tzv. „velika i snažna beba“. Zahvaljujući kvalitetnoj ishrani kao i sve rjeđim hroničnim bolestima u dobi do 12 mjeseci, danas su bebe u prosjeku krupnije i teže u odnosu na djecu od samo nekoliko generacija unazad. 
Većina akutnih bolesti te životne dobi uspješno se rješava za kratko vrijeme, pa dojenčad ne zaostaje u rastu i razvoju kao što je to bio slučaj u ne tako davnoj prošlosti. Ipak, zrelost ligamentarno-mišićnog sistema ne prati to stoljetno povećanje prosječne težine djece koja započinju svoje prve korake. Kao logična posljedica javlja se iskrivljenje najopterećenijih dijelova nogu pri stajanju i hodanju. 
Dakle, u razdoblju od prve do četvrte godine života djeteta nema deformacije koju poznajemo kao „stečeno ravno stopalo“. Radi se zapravo o stanju koje je gotovo uobičajeno za tu životnu dob, a posljedica je veće pokretljivosti skočnog zgloba. 
Urođene deformacije
Ipak, treba biti oprezan. Naime, u razdoblju od četvrte godine života pa do polaska u školu naizgled neznatna promjena može prerasti u pravu deformaciju koju je poželjno što prije liječiti. Ukoliko zanemarimo savjete za pravilan razvoj gležnja i stopala, ta bi promjena već u ranoj predškolskoj dobi mogla postati ravno stopalo.
Mnogo su kompliciranije urođene deformacije stopala. One su dosta česte, a najvjerovatnije nastaju zbog položaja bebe u materici. To su deformacije stopala prema unutra, prema vani ili prema gore. 
Pes equinovarus (inversio pedis) je složena urođena deformacija, koja se sastoji od tri komponente: ograničena mogućnost odizanja prednjeg dijela stopala od podloge, stopalo je iskrenuto prema unutra, a taban izvrnut prema gore. To je najčešća urođena deformacija stopala, dva puta je češća kod dječaka, a obostrana je u 50 posto slučajeva.
Dijagnoza je jasna već na rođenju. Na osnovu kliničkog izgleda i rendgenografije zadnjeg dijela stopala oko trećeg mjeseca se odlučuje o potrebi operativne korekcije, koja se tada radi na mekim tkivima stopala.
Ova deformacija zahtijeva ortopedsko liječenje odmah poslije rođenja djeteta. Liječi se fizikalnim procedurama (aktivne i pasivne vježbe istezanja skraćenih struktura) i korektivnim fiksatorima odmah po rođenju (mjere rehabilitacije - učenje funkcije otpočetka). Ako poslije desete sedmice nema radiografskog izlječenja, neophodan je operativni tretman.
Na porođaju je prisutna i anomalija kod koje je prednji dio stopala uvrnut unutra, a zadnji dio normalan. Naziv ove anomalije je pes metatarsus varus (pes adductus).
Pes metatarsus je kongenitalna anomalija prednjeg stopala koje je uvrnuto unutra. Zadnji dio stopala je normalan. Iako je prisutna još pri rođenju djeteta, anomalija se uočava kasnije ili tek kad dijete prohoda.
Hod djeteta s uvrnutim stopalima prema unutra čest je uzrok zabrinutosti roditelja i doktora. Nadzor ortopeda je potreban, a anomalija se liječi fizikalnim procedurama (istezanje skraćenih struktura) od rođenja, u težim slučajevima se postavljaju korektivni fiksatori. 
Ako postoji deformacija kod djeteta koje je prohodalo, mogu se preporučiti antivarus cipele ili obične duboke cipele sa čvrstim lubom koje će nositi obrnuto (lijeva cipela na desnu nogu i obratno). 
Fizikalna terapija
Pes talovalgus (everzija stopala) je složena kongenitalna anomalija koja se sastoji iz dvije komponente: valgusa - stopalo iskrenuto upolje i talus položaja - stopalo iskrenuto prema potkoljenici. I ovdje se liječenje provodi fizikalnim procedurama kojima se dodaju korektivni fiksatori. U težim slučajevima i kod neuspjeha fizikalne terapije vrši se operativna korekcija. 
Pes cavus podrazumijeva fiksiran položaj izdubljenog stopala, a može biti kongenitalni ili neuromuskularni. Tegobe pacijenta u vidu bola pri hodu, zadebljanja i ulceracije kože tabana nastaju zbog poremećene statike i prenosa težine tijela na glave metatarzalnih kostiju.
Konzervativno liječenje (fizikalna terapija) je efikasno u blažim slučajevima. Hirurško liječenje je rezervirano za izražene deformitete i progresivna neuromišićna oboljenja.
Kad je beba zrela za stajanje i hodanje
Često je nepotrebno, a ponekad i štetno poticati dijete na stajanje i hod još od najranije dobi. Normalnom psihomotornom razvoju stajanja i hoda bebe prethodi puzanje koje blagotvorno djeluje na razvijanje veza između centralnog i perifernog živčanog sistema te mišića koji pokreću tijelo.
Pogrešno je misliti da je beba koja je stala na noge i napravila prve korake mjesec dana ranije u odnosu na bebu koja još ne hoda, naprednija. Treba voditi računa o fiziološkoj zrelosti za hod i stajanje, a sve to unatoč pripomoći, nije prihvatljivo prije jedanaestog mjeseca života. 
Pustite da ide boso
Kada to okolnosti dopuštaju, dijete se treba kretati boso po prirodnim terenima. Pod tim se misli na pijesak, šljunak, zemlju, travnatu površinu i slično. Čak i podloga od grubog betona ili asfalta djeluje blagotvorno. 
Nelagoda koja se javlja u kontaktu s neravnom podlogom provocira muskulaturu koja stabilizira stopalo i gležanj. U većini slučajeva ovakvo postupanje omogućit će pravilan razvoj stopala do četvrte godine života. Ukoliko bez obzira na primjenu ovih preventivnih mjera kod roditelja postoji bilo kakva dilema o izgledu stopala, treba se obratiti ljekaru. 
Uspješno se liječe i urođene deformacije 
Veći dio urođenih deformacija može se liječiti vježbama, fizikalnom terapijom, zavojem ili elastičnim trakama, a manji dio operacijama. Ako se odmah počne sa odgovarajućom terapijom, prognoza je dobra, naravno, uz punu podršku roditelja. U protivnom, može doći do trajnih oštećenja i u funkcionalnom i u estetskom smislu.

Od prve do četvrte godine života djeteta nema deformaciju koju poznajemo kao „stečeno ravno stopalo“. Radi se zapravo o stanju koje je gotovo uobičajeno za tu životnu dob, a posljedica je veće pokretljivosti skočnog zgloba

Svaka beba ima ravna stopala

Neka istraživanja pokazala su da djeca koja sve do devetog mjeseca života nisu hranjena na flašicu, imaju manji rizik razvoja poremećaja govora. 
Djeca koja su sisala prst ili koristila cuclu duže od tri godine, tri puta više su bila izložena riziku razvoja govornih mana od svojih vršnjaka koji to nisu radili.

Djeca koja su sisala prst ili koristila cuclu duže od tri godine, tri puta više su bila izložena riziku razvoja govornih mana

Cucla ugrožava razvoj govora

Šta je bitno da znate o malenima prije nego što pođu u školu. Odgovori na ova pitanja pomoći će vam da ih bolje upoznate i da im pomognete, ukoliko im je pomoć potrebna. 
Šta zna i kako se ponaša
* Kako se ponaša dijete u grupi, vrtiću, dvorištu, ispred zgrade u igrama sa vršnjacima? 
Kada ste prisutni i kad niste?
* Da li ulazi u konflikte češće ili rjeđe od drugih?
* Zna li sarađivati, kontrolirati svoje ponašanje, čekati svoj red, saslušati drugog... šta radi ako ne dobije šta želi? 
* Ima li osjećaj empatije - zna li kako se drugi osjećaju..., zna li tražiti pomoć i dati je drugome...?
* Pokazuje li inicijativu u aktivnostima, može li govoriti pred grupom...?
* Zna li adekvatno procijeniti sopstvene sposobnosti: šta može, zna..., šta o sebi misli i svojim sposobnostima? 
* Zna li se igrati: djeca koja znaju osmišljavati svoju igru, pratiti suigrače u igri, upotrebljavaju svoju maštu - pripremljena su i za školsko učenje - znači mogu se staviti u položaj drugoga, pa i u položaj učenika.
* Koliko je dijete samostalno? Odijevanje, briga o svojoj higijeni, pranje zuba, priprema doručka, korištenje kućnih uređaja... zna li put od kuće do vrtića ili škole? 
* Šta zna o zanimanjima svojih roditelja i rođaka?
* Koje biljke i životinje zna?
* Zna li ispričati neku priču?
Odgovori na ova i druga pitanja odredit će aktivnosti pripreme djeteta za školu. 
Zadaće za roditelje
Ako mislite da im treba pomoć, najbolje bi bilo da im poboljšate znanja o neposrednom okruženju. Provjerite koliko stvarno znaju o svakodnevnim stvarima. Neka vam ispričaju nekoliko rečenica o najobičnijim kućnim predmetima, kućnim ljubimcima, svojim prijateljima. 
Bavite se zanimanjima s kojima se vi i dijete svakodnevno srećete. Kasnije se možete zabavljati otkrivanjem neobičnih zanimanja ili brojanjem koliko ljudi je učestvovalo da bi neki proizvod stigao do vaše kuće. 
Prije polaska u školu djetetov govorni razvoj mora biti na određenom nivou za usvajanje pismenosti, kao i njegova motivacija za učenje čitanja i pisanja. Postoje djeca koja spontano počnu čitati oko šeste godine, ali većina počne čitati nakon prvog polugodišta prvog razreda. 
Da biste obogatili djetetov rječnik koristite sve igre: Nađite riječ na slovo na slovo, brojite koliko glasova ima u riječi... 
Sve igre prstima, sjeckanje makazama, pravljenje, vajanje, origami, tangram, crtanje, nizanje perli odlična su vježba motorike šake. 
Podsjećanje na korištenje papira odozgo nadolje i slijeva nadesno, dovršavanje crteža su dovoljna priprema za buduće pisanje. Priprema u odnosu na uslove u kojima će dijete biti u školi.

Šta je bitno da znate o malenima prije nego što pođu u školu

Igrice koje pripremaju djecu za školu

Kako možemo očekivati da djeca budu samostalna ako mama sve radi umjesto njih? Zato im ne govorite stalno da su mali, pustite ih da slobodno odrastaju. 
Psiholozi tvrde da smo za to što dijete ne zna ništa uraditi samostalno krivi upravo mi, roditelji. 
Prvi put dijete dobija packe za samostalnost već sa dvije-tri godine: onda kada u stanu imitira ono što rade odrasli. Ako baca nešto u kantu za smeće, uzima spužvu za suđe ili krpu u kupatilu, u pravilu mame kažu da to ne dira, jer će se isprljati. 
Ipak može i drugačije. Dozvolite djetetu da vam pomogne u kućanskim poslovima. Naravno, u tom uzrastu ne možete ostaviti dijete samo i pustiti ga da pere suđe. Morate paziti da maleno ne padne, da nešto ne prospe ili ne razbije. 
U ranom uzrastu djeca vole raditi sve što rade odrasli, a roditeljima se pruža sjajna prilika da im te svakodnevne radnje pređu u naviku. Zato djetetu, naprimjer, kupite malu metlu i naučite ga da počisti mrvice ispod stola nakon doručka. 
Ne zaboravite da je već s dvije godine maleno u stanju to uraditi. Ono također može pospremiti igračke, složiti svoju odjeću, a uz pomoć odraslih naučit će se skidati i odijevati. 
Učenje samostalnosti je dug proces. Roditeljima je često lakše mnogo toga uraditi umjesto djeteta. Naprimjer, dok ujutru žurite na posao nemate vremena čekati dok dijete svojim nespretnim prstićima zakopča svako dugme. 
Ipak, izlaz postoji. Počnite se oblačiti ranije, spremite odjeću koja se navlači preko glave i nema dugmiće...
Ne postoje stroga pravila kada i šta dijete treba raditi samo. Međutim, neke etape odrastanja kod svih malenih dešavaju se u približno istom uzrastu. Tako se recimo s pet godina većina odijeva sama, a oko četvrtog razreda, sami se vraćaju kući iz škole. Vrlo je značajno da na vrijeme „pustite" djecu. 
Ako to ne uradite, moguće su teškoće sa socijalizacijom. Ako dijete ne zna komunicirati s odraslima ili preći ulicu, to je ozbiljniji problem od nesposobnosti da veže pertle. 
Samostalnost je prije svega odgovornost, tvrde psiholozi. Učeći dijete samostalnosti, učite ga da snosi odgovornost za svoje riječi i postupke. 
Možda mu neće sve polaziti za rukom odjednom, javljat će se greške, zakašnjenja, neuspjesi - ali to su neizbježne etape odrastanja i sazrijevanja. Evo još nekih preporuka psihologa:
- Napravite okvirni spisak obaveza djeteta. Ako vam se teško odlučiti, pogledajte šta znaju uraditi njegovi vršnjaci.
- Ne kopirajte slijepo rješenja drugih roditelja. Svako dijete ima svoj tempo razvoja, a svaka porodica svoje običaje i navike. 
- Poželjno je da neke samostalne „akcije" dijete podzima s vršnjacima. 
- Ne zaboravite da proširivanjem kruga obaveza, proširite i djetetova prava. 
Važno
Svaki novi korak ka samostalnosti treba biti propraćen lekcijom iz sigurnosti: 
Suđe se pere tako da se ne razbije, ulica se prelazi samo na zeleno svjetlo i na pješačkom prijelazu...

U ranom uzrastu djeca vole raditi sve što rade odrasli, a roditeljima se pruža sjajna prilika da im te svakodnevne radnje pređu u naviku. Tako se odgaja samostalna osoba

Šta djeca poručuju rečenicom - Pusti me, mogu sam!

Jedno od najčešćih roditeljskih pitanja je: «Je li razvoj govora u dječaka i djevojčica različit?» Odgovor je i «da» i «ne». Zapravo, u odnosu na cjelokupan proces govorno-jezičnog razvoja, sličnosti je daleko više nego razlika. Doduše, mnogi dječaci (ali ne svi!) pristupaju ovladavanju jezika donekle drugačije od djevojčica (ali ne svih!). 
Na kraju krajeva, danas je objavljeno mnogo istraživanja o razlici u muškim i ženskim mozgovima. Tako je poznato da muškarci i žene imaju razlike u interaktivnom, komunikacijskom stilu i načinu percepcije jezične informacije. Ipak, kada je riječ o maloj djeci, u prvih pet godina života, razlike nisu velike, a tiču se pojedinih vještina.
Jedna od, možda, značajnijih razlika je u stilovima jezičnog razvoja. Tako, djevojčice, u početku, imaju bogatiji rječnik imenica, vole igre imenovanja i pokazuju veću razgovijetnost, odnosno preciznost u izgovoru od dječaka. 
Možda zato postoji popularno «mišljenje» da su djevojčice, u najranijoj dobi, jezično naprednije od dječaka. Međutim, ne radi se o stvarnom prednjačenju, nego o donekle drugačijem načinu usvajanja jezika, a razlike se vremenom izjednačavaju.
Djevojčice lakše verbalno izražavaju emocije
Istraživanja mozga odraslih osoba pokazala su da žene imaju bolju povezanost onih dijelova mozga koji upravljaju emocijama i onih koji upravljaju govorom. Kao rezultat, žene (i djevojčice) lakše verbalno izražavaju svoje osjećaje. 
Možda je s time moguće povezati činjenicu da djevojčice ranije od dječaka počinju upotrebljavati riječi koje opisuju emocije (volim, sviđa mi se, tužna, sretna). 
Ali, budući da je istraživanje provedeno na odraslim osobama, te razlike ne moraju biti nužno genetski uvjetovane, već povezane sa stilom odgoja i različitim ponašanjem roditelja prema dječacima i djevojčicama (majke su sklonije govoriti sa svojim kćerima o osjećajima). 
S time je vjerojatno povezano i to da su djevojčice sklonije rješavati problemske situacije verbalno, a dječaci akcijski. Tako, djevojčice predškolske dobi mogu jedna s drugom raspravljati o rješenju problema i tražiti pomoć od drugih. Lakše im je i opisati kako su riješile neki problem. 
Mali dječaci, s druge strane, skloniji su rješavati probleme akcijski, pa i šakama. Ali, ta razlika može biti uvjetovana odgojem i kulturalnim stavom prema spolovima. A to znači da na mnoge razlike, barem djelomično, utječu roditelji. 
Roditelji razgovaraju drugačije sa djevojčicama nego sa dječacima
Kada su istraživači proučavali roditelje (većinom majke) u ophođenju s njihovim dvogodišnjacima i trogodišnjacima, otkrili su nevjerovatne razlike! Uočili su da roditelji razgovaraju drugačije s djevojčicama i dječacima. 
Tako, u interakcijama sa kćerima, majke postavljaju više otvorenih pitanja, upotrebljavaju više govora usmjerenog na dijete i obraćaju im se dužim i složenijim rečenicama. Također, s djevojčicama općenito nešto više razgovaraju, nego s dječacima i imaju čišći izgovor.
Druga su istraživanja pokazala da s malim dječacima roditelji najaktivnije razgovaraju u situacijama igre, dok s djevojčicama u drugim okolnostima, primjerice, u situacijama traženja pomoći.
Šta to konkretno znači? Kada razgovaraju s dječacima tokom igranja, roditelji su skloni govoriti u stilu «ovdje i sada», a to znači da je njihov jezik spontano jednostavniji i konkretniji: opisuje radnje koje se događaju tokom igranja, s većim naglaskom na interakciju, a manjim na imenovanje. 
U takvim neformalnim situacijama, roditelji su manje skloni jasnijem izgovoru. Kada razgovaraju s djevojčicama u situacijama izvan dječje igre, majke se služe složenijim jezikom, koji uključuje opis osjećaja, imenovanje, problemski jezik i dr.
Vrste igara utječu na početni razvoj jezika
Također, nije moguće, a da ne spomenemo da dječaci i djevojčice igraju različite tipove igara. Dobro nam je poznato da se djevojčice (većina, ali ne sve!) najviše igraju lutkama, što podrazumijeva veću upotrebu jezika tokom igre (pričanje lutki-bebi, porodične scene itd.), češće imenovanje i postavljanje pitanja. 
U dječačkim igrama vozilima i konstrukcijskim igračkama, veća je sklonost bučnim zvukovima i kratkim povicima. Važno je da budete svjesni da djeca oba spola trebaju imati na raspolaganju sve vrste igračaka i igara. 
Ipak, poznato je da djevojčice jednostavno spontano pretvaraju igru bilo kojim igračkama u interakciju likova, a dječaci u akcijsku igru. Naravno, uvažimo i sve moguće individualne razlike.
Dakle, način roditeljskih interakcija s djecom i vrste igranja mogu biti objašnjenje razlika u jezičnim stilovima i pojedinim jezičnim vještinama između dječaka i djevojčica. 
A budući da način interakcija ovisi o vama, možete na njega svjesno utjecati, odnosno izlagati svojeg sinčića i/ili kćerkicu širokom rasponu verbalnih situacija (tokom igre i ostalih dnevnih aktivnosti) te se s njim/njom ophoditi u tim situacijama raznovrsno. To će samo povećati iskustva i jezične uzore na temelju kojih će vaše dijete učiti jezik.

Roditelji razgovaraju drugačije sa djevojčicama nego sa dječacima

Jedna od, možda, značajnijih razlika je u stilovima jezičnog razvoja

Zašto se govor dječaka razvija drukčije od govora djevojčica

Uredan razvoj predverbalne komunikacije, od samoga rođenja do progovaranja prve smislene riječi, iznimno je važan preduvjet za kasniji govorno-jezični razvoj djeteta. A govor se ne počinje razvijati prvom riječju, nego prvim danom života. Možda i još ranije, još u utrobi, kada čedo sluša glas svoje majke i uči razlikovati taj glas od ostalih glasova, jer ne smijemo zaboraviti da se govor razvija upravo slušanjem. 
Dokumentirana iskustva mnogih roditelja otkrila su zanimljivu pojavu: kada je majka u poodmakloj trudnoći (nakon šestog mjeseca, kada je fetusov sluh već razvijen) čitala slikovnicu «svojem trbuhu» prije odlaska na počinak, beba je nakon rođenja prije spavanja najviše voljela slušati upravo tu priču. 
Također, budući da je razvoj govora usko vezan uz muziku, zanimljiv je i podatak da muziku koju je redovno slušalo u utrobi novorođenče prepoznaje i voli više od drugih kompozicija.
Prva faza - od rođenja do osme sedmice
No, krenimo redom, od prvog dana djetetova života. Prva faza razvoja predverbalne komunikacije, a time i govora, traje od rođenja do osme sedmice, odnosno prva dva mjeseca života. 
To je faza fiziološkog krika i refleksnog glasanja. Beba uzdiše, kiše, kašlje, plače kada je gladna ili osjeća nelagodu. Kao što beba čini mnogo spontanih pokreta nožicama, ručicama i prstićima, tako također nesvjesno pokreće govorne organe - jezik, usnice, donju vilicu i glasnice. U kriku dominiraju zvukovi slični samoglasnicima, uz blagu nazalnost glasa.
Iako se u prvoj fazi još ne radi o pojavi pravih govornih glasova, ona je vrlo važna za cjelokupni govorni razvoj, jer tada počinje stvaranje prvih za govor važnih senzomotoričkih veza u nervnom sistemu. 
Mozak bebe postepeno uči kontrolirati izgovor glasova i slušanje. Slušanje se razvija tako da beba postaje vrlo osjetljiva na glasove ljudskoga govora. Na početku drugog mjeseca pojavljuje se specifična reakcija na ljudski govor u obliku slušne koncentracije. Između šeste i osme sedmice se, u kontaktu s odraslima, pojavljuje prvi društveni osmijeh.
Druga faza - od drugog do petog mjeseca
Druga faza razvoja govora traje od osme do 20. sedmice (od drugog do petog mjeseca). Ta je faza praćena kvalitetnom promjenom krika, pojavom smijeha i gukanja. Proces uspostavljanja svjesne kontrole nad izgovorom i slušanjem nastavlja se tako da dojenče počinje ovladavati prvim elementom ljudskog govora - intonacijom. 
Od trećega mjeseca razvija se intonacijska kvaliteta krika: krik se mijenja ovisno o bebinom stanju, nije nimalo jednoličan, nego je vrlo izražajan i bogat. Beba na razne načine daje majci glasovne signale da je gladna, mokra, da je nešto boli i smeta. 
Beba reagira na govor roditelja vlastitim glasovnim reakcijama. Na početku izgovara kratke glasove, oponašajući intonaciju odraslih. Otprilike od 12. sedmice života u zdrave djece učestalost krika se smanjuje i pojavljuje se početno gukanje. 
Glasovi gukanja pojavljuju se kao reakcija na osmijeh, na govornu i emotivnu interakciju s roditeljima, kada mazimo i grlimo bebu, razgovaramo s njom. Važna uloga druge faze razvoja govora sastoji se u tome da se ostvaruje prelaz od refleksnog spontanog glasanja prema pravom komunikativnom glasanju. 
Tako zdrava beba aktivnije guče u prisutnosti odraslih osoba. U četvrtom mjesecu života sposobnost razlikovanja intonacije govora odraslih se usavršava. Pojavljuju se počeci oponašanja i aktivno smijanje kao reakcija na emotivno komuniciranje s odraslima. 
Gukanje se sastoji uglavnom od samoglasnika, ali na kraju druge faze pojavljuju se reducirani suglasnici. Glasovi gukanja se javljaju na izdisaju i postaju početkom ovladavanja govornim disanjem. 
Treća faza - slogovno brbljanje
Treća faza počinje između 16. i 20. i traje do 30. sedmice (četiri-pet do 7,5. mjeseca). U toj se fazi pojavljuju glasovne igre i brbljanje. U usnoj se šupljini sve više stvaraju suglasnici. 
Beba je već narasla, pa u usnoj šupljini ima više prostora za različita složenija kretanja jezikom. Postepeno se pojavljuje početno slogovno glasanje (baaa, maaa, taaa) koje kasnije prelazi u slogovno brbljanje koje se sastoji u ponavljanju slogova uz kontrolu sluhom. 
To razdoblje je od ogromnog značenja u govornom razvoju, jer se ostvaruje spajanje odvojenih glasova u glasovne sekvence na temelju kojih se gradi govor.
Četvrta faza - početno razumijevanje ljudskog govora
Četvrta faza počinje između 20. i 25. i traje do 50. tjedna (5-7,5. - 12,5. mjeseca). Prati se aktivnim slogovnim brbljanjem. Upravo sada, prema svojim akustičkim kvalitetama, glasovi dječjeg brbljanja počinju podsjećati na prave glasove materinskog jezika. 
Taj se proces ostvaruje putem kontroliranog ponavljanja istoga sloga (ba-ba, ma-ma, ta-ta, pa-pa). Brbljanje postaje socijalno - dijete aktivno brblja u igranju s odraslima, brbljanjem pokušava privući pozornost odrasle osobe, pruža ručice, igračke, pažljivo sluša ljudski govor. 
Kod zdrave djece slogovno brbljanje postaje samostalna komunikativna aktivnost. Istodobno se razvija i početno razumijevanje ljudskoga govora. Dojenče vrlo pažljivo prati na njega usmjerene aktivnosti roditelja i pokušava razumjeti njihovo značenje. 
Nakon osmog-devetog mjeseca slogovno glasanje postaje mnogo bogatije. Dojenče počinje spajati različite slogove i izgovara ih sa značenjem, uz gestovnu imitaciju (npr. «pa-pa» praćeno mahanjem ručicom na odlasku). 
Razumijevanje govora se intenzivno razvija. Na kraju prve godine života, odnosno razdoblja predverbalne komunikacije, dojenče svjesno reagira na vlastito ime, na riječ "Ne!" i na jednostavan nalog ("Daj mi loptu!") te usmjerava pogled prema imenovanim osobama i igračkama ("Gdje je tata?", "Gdje je auto?"). 
Aktivno se proširuje pamćenje, dojenče živo reagira na promjene okoline, pojavu nepoznatih osoba (krije se iza majke i sa zanimanjem razgledava neznanca). 
Posebno je oštra reakcija na odvajanje od majke, što može utjecati na pojavu odstupanja u govornom razvoju. U tom je razdoblju vrlo važno ostvarivati predmetnu komunikaciju s bebom pomoću jarkih šarenih igračaka i predmeta. 
Zdravo dijete uvijek živo reagira na novi predmet, ali odnos prema različitim predmetima je različit. Nedostatak predmetne komunikacije s odraslima i rano odvajanje od roditelja mogu ozbiljno kočiti razvoj govora.
Upravo se ta faza smatra vrlo osjetljivom fazom za razvoj govora. Dojenče je od sada posebno osjetljivo na usvajanje svih elemenata materinskog jezika. Razvoj govora odvija se usavršavanjem svjesne glasovne percepcije ljudskoga govora, a ne isključivo oponašanjem. Dijete postepeno i svjesno gradi vlastiti senzomotorički govorni sistem.
Krik novorođenčeta
Krik zdravog novorođenčeta je glasan, bistar, čist, s kratkim uzdahom i produljenim izdahom. Simptom rizika (mogućeg razvojnog poremećaja) je kada je dojenčetov krik prodoran ili vrlo tih, kada se sastoji od kratkih naglih vriskova ili tihog jednoličnog stenjanja i kada beba plače nekoliko dana za redom, a ništa je ne boli i ne smeta.
Simptomi rizika
Simptomi rizika poremećaja u govoru u drugoj fazi su odsutnost ili nedostatak intonacijske izražajnosti krika i gukanja, jednolično, monotono, tiho, usporeno gukanje, odsutnost smijeha i dominacija nazalnih glasova u kriku.
Rizici treće i četvrte faze
Simptomi rizika pojave poremećaja govora tokom treće i četvrte faze su odsutnost ili ukočenost slogovnog brbljanja, jednolično usporeno brbljanje koje nije povezano s komunikacijom (kao kod pospanog djeteta), nerazumijevanje i neslijeđenje jednostavnih govornih uputa kao što su: "Daj mi!", "Dođi!", "Pusti to!", "Pogledaj me!" i odsutnost govornog oponašanja.
Zanimljiv fenomen
Psiholozi su ustanovili zanimljiv fenomen - na samom početku razvoja govora (u prvoj fazi) beba izgovara glasove prisutne u različitim svjetskim jezicima, ali tokom komunikacije s odraslima jedne jezične sredine sposobnost izgovaranja glasova ostalih jezika postepeno se smanjuje. Poznato je da dijete do 10 godina znatno lakše ovladava stranim jezikom nego starije dijete ili odrasla osoba.

Koje su sve faze predverbalne komunikacije - od rođenja do kraja prve bebine godine

Kako beba "govori" prije nego što progovori

Da bi dijete naučilo pravilno da govori i da bi se optimalno umno razvilo, veoma važan je i dobar sluh. Od 440 novorođenčadi, jedno se rađa sa lošim sluhom. Prerano rođena djeca su i češće pogođena. 
Problemi sa sluhom mogu znači biti urođeni, ali loš sluh može biti izazvan i kasnijom upalom uha ili srednjeg uha. Nekada se uho začepi ili neko strano tijelo uđe u ušni kanal, te tako dolazi do zaustavljanja prenosa zvuka. 
Preglasna muzika koja se sluša putem slušalica također može oštetiti sluh.
Urođene smetnje
A jako je važno da se na vrijeme otkrije problem sa sluhom i adekvatno terapira, da bi dijete naučilo normalno da govori. Urođene smetnje sa sluhom se ne mogu izbjeći, ali se može izbjegavati preglasna muzika, slušanje muzike preko slušalica, petarde u neposrednoj blizini itd.
Kod upala uha i srednjeg uha treba što prije da se ode ljekaru, da bi se izbjegle negativne posljedice na sluh.
Postoje testovi sluha za novorođenčad, ali je neophodno i da roditelji obraćaju pažnju na reakcije djece na zvukove. Pa kada dijete između četvrte i šeste nedjelje života ne reagira na iznenadne glasne zvukove ili sa šest mjeseci ne traži očima izvor zvuka, preporučuje se pregled kod ljekara za uho, grlo i nos. 
Ukoliko je smetnja sa sluhom posljedica upale srednjeg uha, može se ukloniti relativno lakim hirurškim zahvatom, time što se otkloni nakupljena sluz. Ako je smetnja urođena, mora se odlučiti koja je vrsta slušne pomoći, tj. koji slušni aparat, najbolji za dijete. 
Postoje različiti slušni aparati, a ljekar odlučuje koji je najbolji u individualnom slučaju, u zavisnosti od starosti djeteta, uzroka i jačine problema. Što se prije reagira, to je bolje. 
U prve dvije godine života se stavljaju temelji za sluh i samim tim i razvoj govora. U tom periodu se razvijaju slušni kanali i centar sluha u mozgu. Mnoge veze između ćelija mozga i uha se moraju tek razviti da bi optimalno funkcionirali. To se može desiti samo ako iz uha dolaze nadražaji do mozga. 
Ukoliko ne dođe do toga, smanjuje se funkcija sluha. Zato dijete mora što prije dobiti slušni aparat, jer od sluha zavisi i razvoj govora. Ako se smetnje sa sluhom terapiraju nakon pete godine života, ostaju posljedice na razvoj govornih sposobnosti. 
Logopedna terapija
Dodatno se preporučuje logopedna terapija, gdje se između ostalog nauči i pravilno korištenje slušnog aparata. I roditelji mogu naučiti kako će najbolje komunicirati sa djetetom.
Potrebno je naći optimalnu ravnotežu. Ukoliko prejednostavno govorite sa djetetom, smanjujete fond riječi djeteta. Čitanje sa usana je dodatno olakšanje u komunikaciji koje se može naučiti. 
Djeca sa povećanim slušnim smetnjama sebe ne čuju, tako da često preglasno govore ili imaju drugačiji akcent riječi. I ovdje pomaže logopedna terapija.
Roditeljska ljubav
Da bi se djeca sa slušnim problemima dobro razvijala, jako je važno da se roditelji puno i intenzivno bave djetetom. Pored tehničkih pomagala i terapija, samo roditeljska ljubav može utjecati na razvoj samopouzdanja djeteta, normalan umni razvoj i život.

Kada dijete između četvrte i šeste sedmice života ne reagira na iznenadne glasne zvukove ili sa šest mjeseci ne traži očima izvor zvuka, preporučuje se pregled kod ljekara za uho, grlo i nos

U prve dvije godine života se stavljaju temelji za sluh i samim tim i razvoj govora

Kako sačuvati dobar sluh mališana

Postoje određene potrebe bez kojih čovjek ne može živjeti, kao što su potreba za hranom, snom i vazduhom. Međutim, isto tako postoje i potrebe bez kojih se dijete ne može razviti u samostalnu, sretnu osobu.
Emocionalna sigurnost
Prvo mjesto zauzima emocionalna sigurnost. Što je dijete mlađe, to je važnije da ima pouzdanu blisku osobu, koja će ga njegovati, hraniti, štiti i maziti. Beba još nema osjećaj za vrijeme, pa opće osjećanje nezadovoljstva, u trenutku kada se pojavi poznato lice, povezuje sa sljedećim iskustvom: sada će mi biti bolje. 
Na taj način se stvara prvi odnos povezanosti s drugom osobom, važan za razvoj iskonskog povjerenja, zahvaljujući kome čovjek prolazi kroz život kao psihički zdrava osoba. 
Radoznalost
Radoznalost je jedna od osnovnih potreba. Osjećaj da su voljena djeci daje hrabrost da se okrenu nepoznatom, da istražuju novo. Međutim, dijete će iskoristiti priliku za stjecanje novih iskustava samo ako ima osjećaj da je njemu najbliža osoba u blizini i da će mu pružiti utočište ukoliko nešto krene naopako.
Nova iskustva trebaju biti primjerena djetetovom uzrastu, njegovom karakteru, a ne samo očekivanjima i normama roditelja i čitavog društva. Podrazumijeva se da sva djeca trebaju naučiti da se ponašaju za stolom, biti obzirna prema okruženju, saosjećajna i zahvalna. 
Djeca će biti sretna ako roditelji osjete njihove talente i interesovanja, ako ih podstiču i shvataju ozbiljno, čak i ako oni ne odgovaraju njihovim očekivanjima.
Priznanje okruženja
Da bi dijete moglo stjecati iskustva, učiti i razvijati se, neophodno mu je priznanje okruženja.
Granice
I granice i poznate strukture spadaju među osnovne dječije potrebe. Što su djeca manja, to im svijet djeluje haotičnije. Sve im je nepoznato. U ovoj životnoj fazi važno osigurati djeci utočišta u kojima se dobro snalaze. Dom u koji se uvijek vraćaju, park u kome se igraju, utvrđeni dnevni raspored na koji se mogu osloniti. 
Roditelji koji djeci postave određene granice pružaju im sigurnost koju ona nesvjesno traže. Ležeran, nedosljedan, previše slobodan stil vaspitavanja utječe na to da djeca izrastu u haotične osobe, koje se ne mogu organizirati i nisu se sposobne uklopiti u društvo.
Stabilna zajednica
Za dijete je važna stabilna zajednica. Ovisno o uzrastu, djeci nije potrebna samo pouzdana bliska osoba (najčešće majka), već i porodica koja se sastoji iz više generacija. 
Važno
Kada malo odraste, djetetu će bitni postati vršnjaci koji će mu olakšati da se snađe u vlastitoj starosnoj grupi. Roditelji koji se postepeno povlače olakšavaju djetetu neizbježno odvajanje od roditeljske kuće. Oni trebaju shvatiti da su samo njegovi pratioci na određeno vrijeme.

Da bi dijete moglo stjecati iskustva, učiti i razvijati se, neophodno mu je priznanje okruženja

Nova iskustva trebaju biti primjerena djetetovom uzrastu

Radoznalo dijete je sretno dijete

Kada je pravo vrijeme da naučite mališana da gleda na sat? Sve ovisi o djetetu, ali s pet godina već mu možete početi otkrivati tajne male i velike kazaljke. 
Iako još dugo neće shvatiti pravo značenje vremena, igre i trening mogu učiniti čudo.
Djetetu je teško da shvati da dan ima 24 sata, jedan sat 60 minuta, a jedna minuta 60 sekundi. Da bi mu to postalo jasnije, igrajte s njim jednostavnu igru. 
Zamislite određenu radnju i onda tražite od djeteta da procijeni koliko ona traje: jedan dan, jedan sat, jednu minutu, jednu sekundu. Primjer: koliko traje crveno svjetlo na semaforu, šišanje, kupovina, putovanje na more... 
Uzmite nekoliko listova papira i na svakom nacrtajte po jedan sat, a na njima određeno vrijeme koje će dijete moći povezati s ustajanjem, odlaskom u vrtić, ručkom... 
Djetetu će trebati samo nekoliko dana da zapamti položaj kazaljki i moći će pokazati pravi u trenutku kada, recimo, dođe vrijeme za spavanje.

Djetetu je teško shvatiti da dan ima 24 sata, jedan sat 60 minuta, a jedna minuta 60 sekundi

Djetetu je teško da shvati da dan ima 24 sata, jedan sat 60 minuta, a jedna minuta 60 sekundi

Učimo gledati na sat

S obzirom na to da bebe ne govore, odrasli im često bez razloga stavljaju etiketu nerazumijevanja. A one okolni svijet razumiju mnogo bolje od onoga što mi pretpostavljamo.
Novorođenče
Svaki trenutak kada ne spava, novorođenče koristi kako bi dobilo što više informacija o svijetu u kojem se odjednom našlo. Uz pomoć čula ono dobiva informacije o tome šta se oko njega dešava. 
U novom okruženju sve je drugačije od atmosfere na koju je naviklo u maminom stomaku: novi mirisi, zvukovi, okusi... 
Naučnici koji su se bavili istraživanjem ponašanja beba u ovom najranijem uzrastu smatraju da one tada znaju mnogo više od onoga što roditelji pretpostavljaju. 
Emocije i raspoloženje majke osjećaju kroz ton njenog glasa, položaj njenih usana (da li se smije ili ne), pulsa, disanja ili pak mirisa kože i sjaja u očima.
Smatra se da beba u ovom periodu svijet proživljava kroz odnos roditelja prema njoj: da li je na vrijeme nahranjena, presvučena, da li je uzimaju u naručje kada plače... Čula i zadovoljenje potreba su dominantan način razumijevanja. 
Od 2. do 3. mjeseca
Beba nastavlja upijati sve što se oko nje dešava. Najzanimljivija aktivnost za nju u ovom periodu je posmatranje okruženja. Beba sada shvata da hranjenje znači zadovoljenje potrebe, da promjena pelene ublažava nelagodu i da je mamin zagrljaj najljepša utjeha. 
Zato se nemojte iznenaditi, ako svoju želju pokušava iskazati plačem. U ovom periodu mame i tate će imati zadovoljstvo i da ulove prvi osmijeh svog mališana. Dijeljenje osmijeha uskoro će postati njena omiljena igra. 
Oko trećeg mjeseca beba će se početi glasno smijati. Ovo je najjednostavniji, prvi oblik konverzacije između vas i bebe. 
Od 4. do 7. mjeseca
Beba sada zna svoje ime i razumiije kada je oslovite. Nekada će se čak odazvati pogledom, a postat će i osjetljivija na ton vašega glasa. Kada joj se obratite nježno, kao odgovor dobit ćete osmijeh, a ako je prekorite, plač će biti neizbježan. 
U ovom periodu bebe počinju razlikovati poznata od nepoznatih lica, tako da često odbijaju zagrljaj onih koje ne poznaju. 
Od 8. do 12. mjeseca
Beba razumije jednostavne naredbe. Kada krene (ili dopuže) do utičnice na zidu recite joj „ne" i ona će najvjerovatnije na trenutak zastati, a nekada čak i odmahnuti glavicom kao znak odbijanja. 
Djeca već sada počinju testirati vašu popustljivost. Zato ne odustajte, jer kada jednom popustite, sa zabranom je gotovo!

Svaki trenutak kada ne spava novorođenče koristi kako bi dobilo što više informacija o svijetu u kojem se odjednom našlo

U novom okruženju sve je drugačije od atmosfere na koju je naviklo u maminom stomaku

Šta beba razumije, a šta ne

Nekad se mislilo da mališani koji su jedino dijete u porodici odrastaju u samožive, sebične i slabije socijalno prilagođeni osobe zbog roditelja koji su previše popustljivi. Danas stručnjaci ne misle tako, ali poručuju roditeljima da je ipak najteže odgajati samo jedno dijete.
Prednosti i mane
Prednost jedinaca je što se roditelji djetetom bave s nepodijeljenom pažnjom, pa se ono ne mora boriti za svoje vrijeme i mjesto u porodici te tako odrasta s osjećanjem samouvjerenosti i nezamjenjivosti. 
Ali, nedostatak je što dijete odrasta bez brata ili sestre, dakle bez jednog sebi vrlo bliskog bića s kojim bi trebalo učiti o konkurenciji, borbi, mirenju da bi steklo dragocjena rana iskustva o prirodi komunikacije s drugima i o ljudskoj prirodi. 
Najgora stvar koju roditelji jedinaca mogu uraditi jeste da žele potpuno kontrolirati i zaštiti dijete. Prirodno je da dijete pokuša linijom manjeg otpora riješiti problem i pozvati mamu i tatu da mu sve završe, ali se vi trebate oduprijeti toj zamci. 
Vi trebate biti tu da pomognete, ali morate odgajati samostalno, zdravo dijete. Takav mališan će lako naći prijatelje koje će mu na pravi način nadoknaditi nedostatak brata ili sestre. 
Ako zaključite da vam je dijete razmaženo, to znači da vi negdje griješite. Posavjetujte se sa stručnim licem jer ćete teško sami ispraviti ono u čemu griješite. Da ste znali da određeni pristup nije dobar, ne biste ga ni primijenili.
U principu, djetetu je potrebno mnogo ljubavi i pažnje uz jasne granice i pravila u ponašanju svih u kući. Dobro je da ga date u vrtić čim napuni tri godine. Iskustvo iz vrtića sigurno će mu pomoći u procesu socijalizacije. 
Većina djece ima i svoj izmišljeni svijet i prijatelje u njemu, a jedinci to imaju i češće. 
Što se sebičnosti tiče, dijete koje ne želi dijeliti ima neki svoj unutrašnji razlog za to. Stručnjaci kažu da nije dobro da roditelji silom tjeraju dijete da dijeli onda kada ono to ne želi. 
Kreativnost i mašta
Naučnici su dokazali da su jedinci veoma maštoviti i kreativni, što se pripisuje činjenici da dosta vremena provode sami, razvijaju svoje unutrašnje svjetove i likove koji predstavljaju podlogu za razvoj kreativne ličnosti. 
Kada maštovito dijete provodi dovoljno vremena u društvu vršnjaka i kada je dobro socijalno prilagođeno (tačnije kad svijet mašte nije kompenzacija za usamljenost), lako može izrasti u samosvjesnu osobu koja ima potrebu raditi sve što i ostala djeca u društvu. 
Na šta treba obratiti pažnju
Roditelji jedinčeta trebaju obratiti više pažnje na sljedeće:
* pomoći djetetu da "izađe" iz centra pažnje,
* učiti ga kako će se približiti svojim vršnjacima,
* potruditi se da već u ranom djetinjstvu stekne bliske prijatelje,
* naučiti ga da sarađuje s drugom djecom i da s njima dijeli i igru i igračke.
Sve navedeno roditelji trebaju raditi u nastojanju da njihovo jedinče ne ostane samo u svom malom kraljevstvu.

Ako zaključite da vam je dijete razmaženo, to znači da vi negdje griješite

Jeste li razmazili mališana

Da su bebe čudesne i pametne dušice dokazuje još jedno istraživanje koje kaže kako one stare svega sedam mjeseci, iz tona glasa članova porodice mogu raspoznati njihovo raspoloženje. Ovo novo otkriće vrlo je važan evolucijski dokaz važnosti emocionalne inteligencije. 
I bebe imaju svoju taktiku
Ono što je najnovije istraživanje otkrilo jest da bebe koriste slične taktike pri razlikovanju glasova kao odrasli, dokazali su britanski istraživači. 
Kako bi otkrili kada bebe počnu koristiti te mehanizme odraslih osoba, naučnici su proučavali novorođenčad od četiri do sedam mjeseci starosti. Sjedeći udobno u krilu majki, bebe su slušale snimke glasova govora, ali i zvukove bez riječi. 
Istovremeno su medicinski aparati pratili koji dio mozga troši najviše kisika, a u namjeri da utvrde koji se dio bebina mozga aktivira kada ona čuje neki zvuk. 
Bebe stare četiri mjeseca nisu reagirale onim dijelom mozga kojim reagiraju odrasli, ali oni maleni stari sedam mjeseci jesu. Zaključak je da bebe u dobi od samo sedam mjeseci mogu procesuirati svaki zvuk ili govor, baš kao i odrasli.
U sljedećem stadiju istraživanja naučnici su ljudskim glasovima dodali određene emocije. Govornici su s afektacijom pričali o raznim osjećajima, a mozgovi sedmomjesečnih beba ponovno su reagirali baš poput onih odraslih.
Najjače su bebe reagirale na bijesne zvukove, dok su najviše uživale uz blage i nježne riječi. Sve zajedno ide u prilog tepanju koje odrasli često koriste kada se obraćaju bebama. 
Razlikovanje zvukova
Takvo gugutanje obično je sporo u tempu, sa nizom povišenih i sniženih, gotovo pjevnih tonova, te toplo i pozitivno. Osim što pomaže u razvoju govora, sada znamo da tepanje posebno povoljno djeluje na bebin mozak. 
Sposobnost beba da u tako ranoj dobi procesuiraju zvukove veselja i ljutnje vjerovatno je evolucijski određena. Bijes signalizira mozgu da se radi o potencijalnoj prijetnji, dok prijateljski glas pomaže bebi da uči o svijetu i životu, odnosno pomaže joj u razvoju.
Bilo je poznato
Ranija istraživanja pokazala su kako bebe razvijaju privrženost određenom glasu, najčešće majčinom jer ga najviše čuju, još i prije nego što su se rodile. Isto tako znamo da bebe stare svega nekoliko dana više vole poznati ljudski glas nego bilo koji drugi zvuk te mogu razlikovati majčin glas od glasa neke druge ženske osobe.

Vjerovali ili ne: Bebe od samo sedam mjeseci mogu po njihovom glasu odrediti raspoloženje roditelja. A naučnici su dokazali i da tepanje, osim što pomaže u razvoju govora, posebno povoljno djeluje na bebin mozak

Sposobnost beba da u tako ranoj dobi procesuiraju zvukove veselja i ljutnje vjerovatno je evolucijski određena

Kako bebe razumiju roditeljski govor

Bolestima stopala, koje se pojavljuju u odrasloj dobi, korijeni ponekad sežu još u djetinjstvo ili su prisutne već pri rođenju. Stručna medicinska briga i pomoć mogu umanjiti ili potpuno riješiti niz problema.
Početna loša briga za stopala u djetinjstvu može uzrokovati kasnije probleme u drugim dijelovima tijela, naprimjer, u nogama ili leđima. 
Dječije stopalo ubrzano raste tokom prve godine života, dosegnuvši na kraju prve godine gotovo polovinu veličine koju će imati u odrasloj dobi. Zbog toga je vrlo važno o njemu brinuti od samog početka. 
Ljudsko stopalo jedno je od najkompleksnijih dijelova tijela. Sastavljeno je od 26 kostiju te protkano ligamentima, mišićima, žilama i živcima. U male djece stopalo je vrlo mekano i prilagodljivo te ga nepravilan pritisak može trajno oštetiti. 
Nekoliko savjeta pomoći će vam da se pravilno brinete o stopalu vaše bebe: 
* Pažljivo promatrajte bebina stopala. Ako uočite nešto što vam ne izgleda normalno, odmah potražite liječničku pomoć. Deformiranost neće proći sama od sebe. 
* Na bebina stopala navlačite prostrane čarapice ili štramplice. Prečvrsta odjeća smanjuje pokretljivost i može uzrokovati deformiranost. 
* Pružite bebi priliku da vježba stopala. Dok leži otkrivena može udarati nogama, čime vježba i stopala. 
* Mijenjajte bebin položaj nekoliko puta dnevno. Predugo ležanje u istom položaju, posebno na trbuhu, također može smetati pri razvoju stopala i nogu. 
Kad krenu prvi koraci
Nije mudro forsirati dijete na početak hodanja. Kad postane fizički i emocionalno spremno, dijete će prohodati. Usporedbe s drugom djecom su loše, jer djeca počinju hodati između 10. i 18. mjeseca života. 
Cipele mu na početku hodanja i u kući neće trebati. A dok hoda boso ili u čarapicama, stopala se jačaju i razvijaju kako treba. Naravno, vani ili na neravnom terenu dječija stopala moraju biti zaštićena laganim cipelicama izrađenim od prirodnog materijala. 
Ne štedite na cipelama i čarapicama
Budući da dječije stopalo raste, čarapice i cipelice moraju se mijenjati svakih nekoliko mjeseci, kako bi stopalo uvijek imalo mjesta. Loše cipele mogu iskriviti inače zdravo dječije stopalo, dok kvalitetne cipele mogu spriječiti, pa i ispraviti loš razvoj stopala.

Pet osnovnih vještina koje dijete treba savladati što je moguće ranije

Mršava djeca su zdrava

Laganje može biti znak budućeg uspjeha

Svaka beba ima ravna stopala

Cucla ugrožava razvoj govora

Igrice koje pripremaju djecu za školu

Šta djeca poručuju rečenicom - Pusti me, mogu sam!

Zašto se govor dječaka razvija drukčije od govora djevojčica

Kako beba "govori" prije nego što progovori

Kako sačuvati dobar sluh mališana

Radoznalo dijete je sretno dijete

Učimo gledati na sat

Šta beba razumije, a šta ne

Jeste li razmazili mališana

Kako bebe razumiju roditeljski govor

Briga o stopalima prije i nakon prvih koraka

Rast & razvoj

Pet osnovnih vještina koje dijete treba savladati što je moguće ranije

Mršava djeca su zdrava

Laganje može biti znak budućeg uspjeha

Svaka beba ima ravna stopala

Cucla ugrožava razvoj govora

Igrice koje pripremaju djecu za školu

Šta djeca poručuju rečenicom - Pusti me, mogu sam!

Zašto se govor dječaka razvija drukčije od govora djevojčica

Kako beba "govori" prije nego što progovori

Kako sačuvati dobar sluh mališana

Radoznalo dijete je sretno dijete

Učimo gledati na sat

Šta beba razumije, a šta ne

Jeste li razmazili mališana

Kako bebe razumiju roditeljski govor

Briga o stopalima prije i nakon prvih koraka