Sarajevo je grad u kojem se susreću prošlost i budućnost i u kojem svaka njegova kaldrma i čikma nose neku priču. Miljacka kroz njega teče stoljećima, noseći priče prošlih vremena, njeni mostovi spajaju obale, ali i epohe, kulture i ljudske sudbine.

Posebna duša

Svaki od njih svjedoči o nekom drugačijem Sarajevu - od osmanskih ćuprija preko austrougarske elegancije pa sve do burnog XX stoljeća. Kroz vijekove Sarajevo je opstajalo kao mjesto susreta civilizacija te grad u kojem se Istok i Zapad ne sudaraju nego spajaju u jedinstvenu priču. Ovaj grad je preživio ratove, opsade, požare i preobražaje, ali nikada nije izgubio svoj duh. A za svaki grad je najvažnije da, osim svojih ljudi i zgrada, ima svoju dušu koju svakodnevno hrane neke nove priče.

Naselja su nastajala zbog ljudske potrebe za ekonomskim aktivnostima i osjećaja sigurnosti. Sela prvih agrarnih civilizacija su formirna onog trenutka kada se čovjek naučio stacioniranoj poljoprivredi. Različiti historijski konteksti su za posljedicu imali nastanak naselja različitog oblika gradnje i privrednog značaja. Kroz vrijeme su naselja doživljavala svoj razvoj, dosezala vrhunac, ali i propadala te nestajala s geografske karte. Iako je njihov značaj bio vojni, trgovački, prometni ili bilo koji drugi, naselja su sa sobom i u sebi imala posebnu dušu kojom su hranila svoje stanovnike i sve one koji su u njima boravili.

Neki gradovi zbog svoje bogate prošlosti i kulturne raznolikosti kroz istu nose različite “nadimke”. Tako je Rim “Vječni grad”, Damask “Raj na Zemlji”, a Njujork “Velika jabuka”. Burnu i znamenitu prošlost ima i glavni grad Bosne i Hercegovine – Sarajevo. S obzirom na činjenicu da je „zvanično“, kao upravno i trgovačko središte, nastao u periodu Osmanske imperije, jasno je zbog čega nosi ime na turskom jeziku. Bukvalan prevod imena grada „Saray ovasi“ znači „Polje oko dvora“. Osnivač Sarajeva osmanskog doba je bio prvi upravitelj tog vremena Isa-beg Isaković. Osmanlije su tada službeno koristile lunarni kalednar „po Hidžri“ te se osnivanje dogodilo u mjesecu džemadululu 866. godine, odnosno od 1. februara do 2. marta 1462. godine. U suštini prije 563 godine donesen je pravni akt kojim je imovina utemeljitelja prešla iz privatne u javnu svojinu zbog dobrobiti svih ljudi. Svakako su naseobine u ovoj međuplaninskoj kotlini postojale mnogo prije Isa-beg Isakovića.

S aspekta pravne terminologije postoje ideje da se za rođendan Sarajeva upravo i uzme 1. februar. Pećina Orlovača nadomak grada krije fosile brojnih životinja iz ledenog doba, od kojih su neke bile i domaće. U Evropi je tada bio naseljen samo njen južni dio jer je ostatak kontinenta bio prekriven ledom, a nivo mora je bio toliki da je Britanija bila vezana za ostatak kopna. Fosilni ostaci nam pokazuju da su ovdje ljudi živjeli i u paleolitiku. Najpoznatiji ostaci ljudske kulture sarajevske kotline se nalaze u Butmiru. U isto vrijeme kada su se ujedinili Gornji i Donji Egipat ovdje je obitavala kultura neolitika za koju se utvrdilo da je stara 5100 godina. Muzej grada Sarajeva čuva tragove materijalne kulture ovog „novokamenog doba“.

Bosanska država

Srednji vijek je obilježen nastankom rane bosanske države, a današnje Sarajevo je bilo dio župe Vrhbosne. Tada je prijestolnica bila u Visokom, a u sarajevskoj kotlini je bilo podignuto naselje Tornik. Tu je bilo trgovište prošarano malim selima koji su, uz poljoprivredu, živjeli i od prolaska karavana dubrovačkih trgovaca kojima su brojni banovi dozvolili "bescarinsku razmjenu“. Upravo o tome piše i čuvena Povelja Kulina bana. Prema papinskim dokumentima na području Vrhbosne je 1238. godine, kao centralni sakralni objekat, izgrađena katedrala Svetog Pavla.

Osmanski period, koji nastaje nakon kapitulacije bosanskog kralja, utjecao je na razvoj Sarajeva kao trgovačkog centra. Gradnje mostova na Drini su preusmjeravale trgovačke rute, a sarajevska Baščaršija (tur. Glavno trgovište) stavila se na mapu razmjene dobara od Male Azije do Habsburgovaca te od Mediterana do centralne Evrope. Širenje orijentalne urbane kulture posebno dolazi do izražaja početkom XVI stoljeća u periodu Gazi Husrev-bega. Koliki je značaj Sarajeva govori podatak da je sredinom XVII stoljeća imao 80.000 stanovnika i predstavljao urbanu metropolu „zapadnog Balkana“. Poseban umjetničko-urbani stil Sarajevu dali su Jevreji Sefardi (Sefard – Španjolska) koji su dolazili širom Osmanske imperije nakon egzodusa s Pirinejskog poluotoka. O tome posebno svjedoči sarajevska „Hagada“.

Datum 6. april je poznat kao Dan oslobođenja te predstavlja najveći praznik našeg glavnog grada. Upravo zbog toga se i njegova najveća nagrada zove „Šestoaprilska“. Tog dana je Sarajevo ostvarilo ono čemu je stoljećima težilo – slobodu. Kada napravite kuću „na sred puta“, uvijek možete očekivati da će neki željeti da taj put iskontroliraju. Burna prošlost Sarajeva je posljedica njegovog položaja i značaja, a svaka kultura je ostavila tragove koji su se utkali u njegov šareni ćilim.

Svakako je veoma zanimljiva priča različitih monoteističkih bogomolja koje se nalaze u relativno malom prostoru. Možda bi ga najljepše bilo usporediti s Toledom, nekadašnjim središtem u centralnoj Španjolskoj. Danas je to gradić pored velikog Madrida, ali je u sebi ostavio onu urbanu kulturu koju su u njemu pravili svi – od Arapa i Jevreja do katoličkih kraljeva Kastilje. Brojne crkve, džamije i sinagoge u Sarajevu govore o onima koji su u njemu ostavili dio sebe i svoje kulture.

Simbol snage

Sarajevo nije samo grad – ono je osjećaj, toplina i priča koju svako za sebe nosi u srcu. Njegove ulice šapuću o prošlim vremenima, dok su njegovi ljudi simbol snage i ljubavi prema slobodi. Šesti april nije samo datum, nego i podsjetnik da je Sarajevo uvijek znalo pronaći svjetlo - čak i u najmračnijim vremenima. Kroz sve izazove, od davnina do modernog doba, ostalo je ono po čemu je poznato – kulturni mozaik, raskršće civilizacija, grad koji grli različitosti i spaja ljude bez obzira na njihovu prošlost i porijeklo. Osim svojih građevina najveće blago Sarajeva i jesu njegovi ljudi sa svojim pričama.

Sarajevo šestog aprila slavi svoju slobodu, ali se i (pri)sjeća hrabrosti, stradanja i nepokolebljive volje njegovih stanovnika da uvijek ustanu – svaki put jači i ponosniji. Bogatu prošlost treba naučiti i obilježiti, sadašnjost živjeti, a o budućnosti vječno razmišljati. Ovaj grad je uvijek bio istočna kapija Zapada i zapadna vrata Istoka, a različite kulture, osim što čine jednu metropolu, nude dvije stvari – slobodu misli i misao slobode.

Sretan 6. april - Dan oslobođenja Sarajeva.

Rimljani i lječilište

I antički period je u ovdašnjem prostoru bio zanimljiv. Iliri Desidijati, pleme koje je poznato po Batonu koji je vodio ustanak protiv Rima, naseljavaju ovaj prostor još od vremena prve Olimpijade. Njihova romanizacija se dešava od prvog stoljeća, a Rimljani osnivaju svoj vojni garnizon i lječilište Aqua S (sumporna voda) na zapadu Sarajeva. Danas to naselje nosi naziv na turskom jeziku Ilidža (Ilač – lijek). Pad Rima i njegovo rušenje od Vandala je otvorilo sasvim drugačiju evoluciju historije za Evropu pa tako i za naš glavni grad.

Dolazak Austro-Ugarske

Značajnu urbanu komponentu je dala i „Kultur MittelEuropa“ dolaskom Austro-Ugarske. Specifičan izgled dijelova grada od Marijin-Dvora do Ferhadije govori o utjecaju Beča na orijentalnu osnovu. Vijećnica, izgrađena u maurskom stilu na Baščaršiji, predstavlja pokušaj „vezivnog tkiva“ dviju različitih (urbanih) kultura. Najveći urbani razvoj, s aspekta gradnje i povećanja broja stanovnika, Sarajevo je doživjelo u periodu „industrijske revolucije“ u drugoj polovini XX stoljeća. S više od pola miliona stanovnika ovaj grad je bio četvrta metropola bivše SFRJ, a industrijska postrojenja su privlačila radnu snagu iz svih krajeva. Na ovaj način se omogućilo ono po čemu je Sarajevo oduvijek bilo poznato – vječni spoj različitih kultura.