Zdravko i ekipa su odlučili da odu u stilu, piše crnogorski novinar i kolumnista Andrej Nikolaidis, prenosi Face TV.
Njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti:
- Krivokapićeva Vlada je dan prije nego će biti smijenjena nastavila sa praksom „mi smo azil za nezbrinute litijaše“ pa udomila više od 10 ljudi. Neke na funkcionerske, neke na savjetničke položaje. To će im sjajno izgledati u biografiji: „Jedan dan obavljao dužnost savjetnika premijera“. Ne znam šta Zdravko voli zapjevati kad popije, ali mogla bi biti Riblja Čorba: „Ostani đubre do kraja“.
Vlada koja je obećala uspostavu vladavine prava svakodnevno je kršila zakone i Ustav Crne Gore, sa bezobzirnošću koja će fascinirati istoričare. A i tužioce.
Ista ta vlada obećavala je prekid prakse partijskog zapošljavanja. Da bi svi konstituenti vlasti, kao sprinteri na pucanj startnog pištolja, pohrlili da iz partijskih kvota popuna svaku fotelju, stolicu i štoklicu koju su uspjeli pronaći, čak i one prekrivene prašinom i čaršafom, što godinama su ležale napuštene u podrumima institucija crnogorske države. Ako su gdje našli kakav panj, i na njega su zasjeli svoj kadar. Ili dva.
I tako do posljednjeg dana. Da i zadnjim potezom, ako ima nekog ko se pretvara da mu još uvijek nije jasno, potvrde ono što je svima jasno: ta skupina ljudi zlih namjera nikada nije trebala voditi ni mjesnu zajednicu, a kamoli državu Crnu Goru.
Gledajući Krivikapića i njegove groteskne apostolke i apostole, na um bi mi često pao Branko Vojićić. Kao mlad i buntovan novinar „Monitora“ ponekad bih, iznerviran glupostima koje sam pročitao, naivno pitao urednika Vojičića – „zašto si, zaboga, objavio onaj idiotski tekst?“
Branko bi se nasmijao i odgovorio: „Treba pustiti ljude da se kompromituju“.
Baš tako. Baš u tome je jedina svijetla strana Krivokapićevog stolovanja Crnom Gorom: pušteni su da se kompromituju. I on i njegovi stručnjaci i oni koji su ih kao marionete uposlili da uništavaju ekonomsku i društvenu supstancu Crne Gore, zatiru njenu kulturu i do kraja ispune mračnu agendu Amfilohijeve kontrarevolucije kojoj se ponegdje još tepa „litije“.
Vlada sastavljena u manastiru javni je prostor zasula sa toliko niskosti, primitivizma, sustavne, brutalne nebrige za ljudski život, nebrige koja je na momente ličila na fizičku/političku manifestaciju metafizičkog zla, zasula ga sa toliko gaženja prava, toliko zavade, toliko demagogije, toliko bestidnih laži, ona je jedno govorim-drugo radim-treće mislim uzela za svoj kredo, a mimikriju uspostavila kao svoj modus operandi…
Ta vlada nam je, u najkraćem, uvjerljivo prezentovala političke vrijednosti onoga ko ih je postavio. Kakvi apostoli, takvo i učenje.
A sad adio. Mada bi „mrš“ bilo prigodnije.
Vlada, rekosmo, odlazi u stilu: partijski zapošljava do posljednjeg daha. Zdravkovi apostoli bi, da ih, ne daj Bože i ne bilo primijenjeno, vode na vješanje, džeparili masu kroz koju ih sprovode ka omči a onda, minut pred egzekuciju, na mjesto dželata zaposlili nekoga ko je po crnogorskim cestama nosao Amfilohijeve portrete - piše Nikolaidis.
