Prođe cijelo dugo, toplo ljeto, a u gradu Sarajevu se nije održao nijedan „pravi“ koncert. Oni agilniji, kojima nije bilo mrsko, ovo zadovoljstvo sebi su nadomjestili odlaskom u susjedstvo i komšiluk, gdje nema ko nije svirao i pjevao. Samo u bh. prijestonici, koja se tako dugo dičila čuvenom pop-rok školom i njenim izdancima - muk. Niko ni da se našali da svrati.
A nekad je Sarajevo bio muzički centar regije, mjesto na kojem su počinjale i gdje su završavale najveće muzičke priče. Nekada su se zvijezde otimale za ljetne termine koncerata u glavnom gradu BiH... Nekada... Sada ništa, nula bodova. Svi nas zaobilaze u širokom luku.
Jeste u BiH birokratski zahtjevnije napraviti koncert nego u okruženju, ali, i pored toga, bilo je svega. Sada baš ništa. A sve bh. i regionalne zvijezde pjevale su tokom ljeta, ali ne kod nas.
Da se razumijemo, nije to zbog koronavirusa, jer mjere su bile ublažene, a u kafićima, restoranima, na ulicama i gdje sve ne - sve se prolamalo od ljudi.
Razloga za ovu neviđenu letargiju ima nekoliko, no kada se podvuče crta, jasno je da je nekada živa i bogata bh. muzička scena danas odraz otužnog, jadnog i čemernog stanja u našoj državi.
Muzika i kultura veoma su važni faktori za jednu državu. Kaže se da su duhovna nadogradnja, a nekad bi čovjek bio i malo gladan, a da je iznutra sretan i ispunjen.
Kod nas se svelo na puko preživljavanje, na čekanje da nam bolja vremena padnu s neba, da nam se neko smiluje. Sarajevu nema ko da pjeva - mnogo je kompleksnija priča od muzičke, a krediti iz bolje prošlosti, pa tako i oni muzički, davno su potrošeni, a kamate dolaze do guše.
