Generalni štrajk zdravstvenih radnika u Kantonu Sarajevo proteklih 20 dana nije urodio plodom, pa su ga odlučili pooštriti drastičnim smanjenjem obima usluga koje će pružati.

Ljekari, medicinske sestre i nemedicinsko osoblje bore se za osnovni radnički dokument, kolektivi ugovor, jer bez njega nemaju garancije svojih prava. Bore se za bolje uvjete rada za dobrobit građana, i za veće plaće. Bore se da ostanu ovdje i ne idu primjerom svojih brojnih kolega koji su odavno napustili BiH.

No, u toj borbi koja od sutra postaje rigoroznija ispaštat će upravo građani, oni sa uredno plaćenim doprinosima za zdravstvo i uredno ovjerenom zdravstvenom knjižicom.

Jer, pomoć će moći dobiti samo hitni slučajevi, životno ugroženi, oni koji slome ruku, dobiju moždani ili srčani udar, imaju unutrašnje krvarenje. U domu zdravlja neće odbiti člana šehidske porodice, ratnog vojnog invalida, civilnu žrtvu rata, a ni dijete do 15 godina. Ali neće primiti majku tog djeteta koja se bori sa gripom, nanu ili baku kojoj je kao hroničnom bolesniku potrebna terapija, obustavlja se vakcinacija, tom djetetu kojeg prime neće pisati opravdanje za školu...

Kad si bolestan, a debelo plaćaš onu knjižicu u džepu, pa te onda vrate s praga doma zdravlja, s pravom si ljut. A građani Sarajeva, ionako tankih živaca, svoju ljutnju vjerovatno će usmjeriti ka zdravstvenim radnicima, a ne ka vlasti.

Stoga je pitanje da li je baš ovo način za ostvarivanje prava medicinskih radnika, mada je teško naći odgovor koji bi to pravi način bio, a da je u skladu sa nizom pravila i pravilnika o štrajku, i da je djelotvoran na pogluhu vlast, ma o kom nivou pričali.