Nekada davno naletih na tekst, godinama već sam pod dojmom njega, napisa ga Dragan Bursać, a naslovljen je sa „Treće strijeljanje dječaka Petra iz Konjica“. Dragan je za ovaj tekst višestruko nagrađivan, i ne bio, teško je to štivo čitati, a da ti svaki atom u organizmu ne vrisne. Da bi priča sedmogodišnjeg dječaka Petra bila posebna, drugačija, potresnija od drugih, morali su ga strijeljati više puta, nije bilo dovoljno jedno strijeljanje.
Specijalci u noći
A ovako je to bilo.
U julu 1992. godine šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne sigurnosti Konjic, dugo im je ime, ali je značajno, jer naglašava da nije riječ o nekoj odmetnutoj, paravojnoj formaciji, nego o zvaničnim strukturama bezbjednosti, dakle - ti zvanični Specijalci u noći, bez ikakvog povoda, iz stana izvode porodicu Golubović, supružnike Đura i Vlastu, te njihova dva sina, sedmogodišnjeg Petra i petogodišnjeg Pavla.
Porodica je ugurana u automobile i odvedena prema selu Spiljani. U šumarku pokraj ceste Specijalci postrojavaju porodicu Golubović. Kakve li su u tom času misli u dvije male dječačke glave teško možemo dokučiti. U postrojenu porodicu Specijalci ispaljuju rafal. Više rafala. Desetine metaka.
Sigurni da je cijela porodica pobijena, zadovoljni obavljenom zadaćom, Specijalci sjedaju u automobile i odlaze. No, sudbina je htjela da od svih tih ispaljenih metaka niti jedan ne pogodi dječaka Petra. On leži miran ispod tijela svojih roditelja, stežući za ruku svog beživotnog mlađeg brata, petogodišnjeg Pavla. Vjerovatno je Petar kao stariji brat osjećao odgovornost da štiti Pavla, zato ga tako snažno stišće za podlakticu.
Kada je bio siguran da su zlikovci otišli, Petar se izvlači ispod tijela svojih roditelja, vjerovatno doziva svoju mamu Vlastu, svoga oca Đura, svoga malog brata Pavla, drmusa ih, ljulja, plače nad njima.
Čitav svijet mu je srušen, pa tako uplakan mali Petar kreće niz cestu. Ubrzo nailazi na rampu, policijski punkt i vjerovatno tada misli da je spašen. Ispričao je dežurnim policajcima šta mu se desilo, a oni radiovezom obavještavaju zlikovce kako se trebaju vratiti jer posao nisu obavili kako treba. Reklamacija na obavljeni posao je ozbiljno shvaćena, pa ubrzo na punkt dolaze šestorica pripadnika Interventnog voda.
Kakve li su sada misli u maloj glavi dječaka Petra kada ga isti zlikovci, koji su mu maločas ubili mamu, tatu i brata, ponovno stavljaju u automobil? Šta li mu oni govore u automobilu? Da li ga tješe? Ili mu otvoreno govore da će ovaj put biti precizniji? Ili se smiju? Ili ne obraćaju pažnju na njega i svađaju se zbog toga što su morali da se vrate jer neko od njih nije bio precizan?
O ovome se ne smije šutjeti
Bože, šta li je u maloj glavi dječaka Petra!?
Automobil se zaustavlja u mjestu Begin Vir. Ovaj put zlikovci uspješno ispunjavaju normu. Sedmogodišnji dječak Petar pada pod smrtonosnim rafalom. Izrešetan.
Kao što je važno zapamtiti ime ovoga dva puta strijeljanog dječaka, jednako tako, možda i važnije, je zapamtiti imena zločinaca od kojih neki možda hodaju među nama. Za zločine u Konjicu i okolini, a koji su kao rezultat imali nestanak gotovo cjelokupne srpske populacije iz ovog dijela Hercegovine, su uhapšeni i osuđeni: Macić Miralem, rođen 1961., Nikšić Šefik, rođen 1945., Alikadić Adnan, rođen 1962., Pirkić Mitko, rođen 1962., Ćosić Safaudin, rođen 1974., Cakić Muhamed, rođen 1968., Hebibović Ismet zv. Broćeta, rođen 1956., Balić Redžo, rođen 1952., Lukomirak Hamed, rođen 1971., Padalović Almir, rođen 1968., Jusufbegović Sead, rođen 1941., Ćibo Senadin, rođen 1967., Ramić Agan, rođen 1962. i Ramić Esad, rođen 1966.
Dragan Bursać sastavlja poetičnu i bolnu konstrukciju kada piše da se o ovome ne smije šutjeti, jer je šutnja „treće strijeljanje dječaka Petra.“ Živa istina, Dragane.
