U Splitu petorica kretena maltretirala, prebila, pobacala u more trojicu vatrepolista. Da ova priča i nema, a ima, nacionalni kontekst, opet bi zvučala grozno i zahtijevala bi najagresivniju akciju policije i sudstva, čitaj – države. Plenković reaguje izjavom:
„Ovakve stvari ne bi smjele da se dešavaju, a pogotovo ne na Rivi u po bijela dana.“
Ko biva, može da se dešava noću i u malim uličicama, ali nemojte, molim vas, po danu i na Rivi. Naravno, nije on to tako mislio, ali da mu je izjava preblaga i neproporcionalna situaciji, nemam sumnje.
Ne volim kada se moram složiti s Vučićem
Najveća zaprijećena kazna petorici kretena, po hrvatskom zakonodavstvu, je do osam godina. Naravno da zbog nanesenih manjih povreda i zbog ukradene trenirke ne bi trebalo da se leži osam godina, ali ova je petorka nanijela toliko štete hrvatskoj državi da će svaka manja kazna od maksimalne biti nedostojna.
Hrvatska ima problem, to je očigledno, i sudstvo mora donositi kazne koje će biti za primjer. Ovu petorku treba tako rebnuti po ušima da nikada nikome ne padne na pamet ponoviti takvo djelo. Blijede izjave premijera sigurno neće ni za gram poboljšati situaciju. Na hrvatskom pravosuđu je da pokuša spasiti državu od vlastitih lidera koji su mislili da povremeno legaliziranje ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ neće imati posljedica. Posljedice su se upravo desile na splitskoj Rivi.
U drugu ruku, u januaru, Jahorinu i Bjelašnicu preplave hrvatski turisti sa skijaškim odijelima ukrašenim crvenom šahovnicom. Nije poznat slučaj da je neko zbog toga bio izdegenečen skijom po leđima. Ne volim kada se moram složiti s Vučićem, ali evo nekada moram, jer povodom slučaja u Splitu je izjavio: „Ja sam siguran, ili se bar nadam s velikom sigurnošću, da se to ne bi dogodilo u Beogradu.” Izjava stoji, ali ipak njen najtačniji dio je: „ili se bar nadam“.
Bakiru ne bi zviždali u Banjoj Luci, je li, Željkice
Ne bih želio da u ovom tekstu ispadne kako srpski i bošnjački nacionalizam smatram manje opasnim od hrvatskog. Riječ je o tri identična nacionalizma koje je okotila ista šizofrena mater, a štaviše, s obzirom na to da je Srba najviše u regionu, srpski nacionalizam je i najopasniji. Nije lako biti većina, malo koji narodi na svijetu su to znali. Bošnjaci, recimo, to ne znaju u Bosni i Hercegovini, Hrvati u Hrvatskoj, a Srbi u regionu.
Prošle sedmice na koševskom stadionu je otvoren EYOF, najveći sportski događaj trenutno u regionu. Otvorio ga je, kao što je i red, predsjednik Predsjedništva države. Al' eto, potrefilo se da to bude Dodik. Iskreno, održao je dobar,umjeren govor i dok mu je publika zviždala, osjetio sam snažnu nelagodu. Naljutile su me Sarajlije. O Vučiću mislim sve najgore, o Dodiku i više od toga, ali sam se u tom času potpuno složio s objavom Ozrena Kebe na Facebooku: “E da mi je neko rekao da ću navijati za Dodika, a protiv Sarajeva, rekao bih mu da laže ko Minhauzen. Ali eto, i to se desi...”.
Međutim, to moje osjećanje nije bilo dugotrajnog karaktera. Pobrinula se za to Željka Cvijanović. Sutradan, na zornjak, je izjavila: „To je to Sarajevo, tijesno i skučeno, nesposobno da prihvati ispruženu ruku.” Kada god nacionalisti progovore, oni samo idu na to kako bi što više zavadili ove narode, kao da nismo naučno i praktično dokazali da smo već dovoljno zavađeni.
Draga Željka, znam da si u stanju apstrahovati situaciju pa evo probaj da pratiš ovu moju maštariju: “Otvaranje EYOF-a je na stadionu Borca u Banjoj Luci. Manifestaciju otvara Bakir Izetbegović, čovjek koji se zalaže za ukidanje imena Republike Srpske.” Bakir ne bi dobio zvižduke, je li, Željkice? I ne zaboravimo jednu stvar, Dodiku je u tom govoru pošlo za rukom ono što nikad nikome nije. U govoru koji traje 5 minuta i 40 sekundi uspio je da ni jednom ne pomene ime zemlje u kojoj se dešava manifestacija koju otvara. I u kojoj je on predsjednik. Uglavnom se vadio eufemizmom “ovaj ovdje prostor.” Aferim.
Sport stvarno ne poznaje granice
Željka mi je pomogla da prepoznam jednu stvar u kojoj smo Ozren i ja pogriješili. Zvižduci jesu način izražavanja političkog stava. Svi bismo voljeli da ih nije bilo na otvaranju EYOF-a, ali, budimo realni, Dodik nije sportista biatlonac, nego političar. Poslali smo ružnu sliku u svijet, ali, šta ja znam, možda je i bolje nego zavijati priču u oblandu i folirati da je kod nas sve perfektno. Jer nije perfektno. Ni blizu.
Ono što je bitno, najvažnije, krucijalno, srpska reprezentacija je dočekana aplauzom. Željka to, naravno, nije naglasila, bila bi to njena prva, hajde, eto, možda druga izjava kojom priziva pomirenje, a ne zavadu. Željka, aplauz koje je Sarajevo dalo srpskoj reprezentaciji upravo daje nadu da i pored tebe, Izetbegovića, Plenkovića, Dodika, Čovića i inih ima nade za ove ljude ovdje.
Gatački fudbalski klub se zove Mladost. Jedan moj drug, pijanista, godinama unazad, dobio angažman da svira u hotelu u Gacku. Pitamo ga mi kako je bilo, on kaže: „Ma sve bilo OK. Samo mi nije jasno, skupilo se deset hrmpalija oko klavira, morao sam cijelu noć da im sviram Arsena Dedića „O mladosti, o mladosti moja.“
Sport stvarno ne poznaje granice.
