KOLUMNA

Tramvaj broj tri

“Biti majka znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživjeti strahove za koje niste znali da postoje.”

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ

9.2.2019

I snijeg opet pada. Hladno je. Zemlja smrzla. Isti tramvaji kruže gradom. Iste stanice. Iste ulice i isti ljudi. Samo njega i dalje nema. Nema jednog Denisa. Nema ga već jedanaest godina. Prije nešto više od mjesec trebao je napuniti dvadeset i sedam godina.

Rođendan je bio samo još jedan bolni podsjetnik da ga nema. Dugo i predugo ga nema. Ubili ga vršnjaci. Zašto? Iz obijesti. Nije im se svidio. Nije ni mogao. Bio je lijep, visok, pristojan i žurio kući iz škole da radi školsku zadaću. Umjesto noža u ruksaku je imao knjige i sveske. Umjesto bahate družine željne krvi s njim su bili  drugari koji su također žurili kući da nastave s učenjem.

Gleda i opominje

Denis nije stigao do kuće. Put mu je presječen kod sarajevske Tehničke škole. Tramvaj broj tri je zaustavljen. Ni kasno nije bilo. Tek predvečerje. Krvi gladne ruke su krenule put njega. Trojica dječaka, tek nešto stariji od Denisa, odlučili su ukloniti pogled koji im je smetao. Pogled dječaka s ruksakom. Kažnjeni su zbog ubojstva vršnjaka.

I? Da li se nešto promijenilo jer su kažnjeni? Nije i neće. Jedan od trojice ubojica uskoro izlazi iz zatvora. Da li se kaje? Da li mu Denis ikad dođe u san? Da ga podsjeti i opomene? Da li mu je krv Denisova na njegovim rukama, a koja se nikad osušiti neće, opomena? Vidi li preko nje neku svoju djecu i zapita li se što će im reći o sebi?

Da li je ta krv dječačka ikome opomena? Ili smo navikli? Svaki dan neka nova tužna vijest. Neki život manje. Neko groblje popunjenije. Da li ikoga zanima zašto djeca ubijaju djecu? Može li se nešto promijeniti?

Već više od decenije promijenilo se ništa nije. A i što bi? Koga briga. Izbori budu i prođu, a djecu niko i ne spominje. Političari pričaju o svemu drugom osim o djeci. Mediji pišu o djeci kao statistici crne hronike. Evo već jedanaest godina Denis nas odnekud gleda i opominje. A kad se naš pogled okrene unazad, pitanja sama naviru.

Da li su brojne strategije doprinijele smanjenju vršnjačkog nasilja i prijestupništva? Ne! Da li su brojni projekti pomakli mlade s ulice? Ne! Da li su zakoni koji se odnose na maloljetne prijestupnike pretrpjeli promjene koje su trebali još prije deset godina? Ne! Da li su škole povećale broj sekcija u koje okupljaju djecu i mlade rizičnog ponašanja? Ne! Da li su programi prevencije prijestupništva i nasilja prilagođeni potrebama? Ne! Da li je uposlen dovoljan broj sudaca za maloljetne prijestupnike? Ne! Da li postoje institucionalni mehanizmi kojim se olakšava boravak mladih u disciplinskim centrima otvorenog ili poluotvorenog tipa? Ne! Da li…?

A da li su mladi i dalje na ulici i izloženi nasilju koje sve više i sami primjenjuju nad vršnjacima, ali i starijima? Da! Da li djeca ubijaju djecu? Da! Da li djeca pate nemoćna da sama poprave što odrasli ne umiju i ne žele?

Za svu našu djecu

I tako još jedan tužni 6. 2. je bio i prošao. Još jedno sjećanje i uspomene. A negdje tamo pored Denisa vječni san sniju i Dženan, i Vedran, i David, i Mahir i druga naša djeca. Djeca koja nisu stigla do svojih kuća. Koliko još djece treba da bude ubijeno pa da se u boli razumijemo? Koliko zadaća nenapisano i mladosti zaustavljeno u koraku?

Denisa prijatelji nisu zaboravili. I neće. Neće ni njegovo Sarajevo, Lepenica, njegov KŠC. Neće ljudi koji mole i čekaju pravdu. Za svu našu djecu. Njegovi prijatelji tiho mu kazuju:

„Mirno nam spavaj naš vječiti i uvijek voljeni dječače. Tvoj osmijeh i dobrota uvijek će živjeti u našim srcima i dragim uspomenama.

A Ti, ako možeš, svrati nam ponekad u san, da barem na trenutak ponovo osjetimo tvoj dodir, zagrljaj ili toplu riječ...“

quote
<p>Mirno nam spavaj naš vječiti i uvijek voljeni dječače</p>
Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.