Mart je mjesec u kojem se slavi borba za prava žena. Za Dan žena sve je užurbano, a najužurbanija je prodaja cvijeća. Reče mi taksista neki dan: "Neka, bona, osmog marta, ne bi ženi drugačije kupio cvijet".

Vještice na lomaču

Uvijek se zabrinem kad čujem da se mora boriti za prava žena, jer nekako ne vidim tu borbu podjednako glasnu za žene sa sela, nepismene ili Romkinje, za one koje su nepoznate javnosti ili one koje imaju stavove koji se kose s gledištima većine. Najglasnija borba odjekuje s društvenih mreža u znak podrške društveno poznatim ženama ili onima koje žele biti poznate. Začas se proglasi neka seksistička afera. To uvijek zvuči dovoljno skandalozno da plijeni pažnju.

Onda tobožnji borci za ljudska prava, mahom pod lažnim imenima, kreću u lov na zlostavljače, pa čak i na one žene koje im pri tome stoje na putu. Te vještice, baš kao nekad, treba spaliti na lomači. Nema veze što su i one žene i što im se oduzima pravo na vlastito mišljenje. Vatra se učas rasplamsa na društvenim mrežama, pa onda pretoči na medije. I tamo gori sve dok se ne iscrpi i najsitniji detalj skandala. Posljednjih dana svjedočimo bojnom polju na društvenim mrežama oko jedne sasvim privatne poruke koju je jedan ugledni Sarajlija poslao svojoj prijateljici.

Bi li iko reagirao da se, recimo, ovako nešto desilo nekim sasvim anonimnim osobama? E, bojim se da ne bi. Evo srušenog još jednog principa: jednak aršin za sve. Znam priču o ženi koja je dugo bila javno izložena najgorem seksizmu, a niko ni riječi o tome. Javno govorila ono što se nije sviđalo "urbanoj gerili". Pitate se jesu li borci za ženska prava reagirali u tom slučaju. Ma ni govora. Pa nije vrijedna borbe za ljudska prava, rekoše. Ostade ona izložena seksizmu, javno, a javno je odjekivao i muk povodom toga.

Ako ćemo dosljedno

I tako u mjesecu u kojem se slave prava žena svjedočimo dvostrukim aršinima te borbe. Jedne spasiti, a druge na lomaču staviti. I još nešto, ako ćemo biti dosljedni: zašto nema borbe protiv nasilja nad muškarcima i seksizma nad njima? O, koliko bi tek tu posla bilo na suzbijanju, često iskonstruiranih javnih linčeva.

Evo, opet se sjetih onog uglednog muškarca što ispade seksista. Javne ličnosti. Uvaženog pisca. Oca. Muža. Generatora mnogih pozitivnih društvenih aktivnosti i kulturnih događaja. Pripadnika armije u najteže doba. Dobrog druga iz komšiluka.

I sve to je bio dok njegova privatna poruka nije poput komete odletjela u javnost. U trenu je izgubio sve te osobine. Odrekli ga se prijatelji. Okrenuli mu leđa. Neprijatelji učvrstili svoje mišljenje o njemu, a od borbe za prava žena ne ostade ništa poučno i svrhovito. Samo vatra i dalje gori na društvenim mrežama.