BBC je objavio jezivo svjedočenje zarobljenika iz Aušvica koji je bio prisiljen da pomaže nacističkim ubilačkim odredima.
Svjedočenje je izašlo na vidjelo nakon mukotrpnog istraživanja i digitalnog obrađivanja zapisa koji je na komadiću papira ostavio grčki Jevrej Marsel Nadjari. Opisao je kako su hiljade Jevreja svakodnevno trpali u gasne komore, "stisnute poput sardina".
On je 1944. imao 26 godina i gorio je od želje za osvetom. Od svojih grčkih zemljaka čuo je da su godinu ranije u logoru ubijeni njegova majka, otac i sestra Neli.
- Često sam razmišljao o tome da odem s ostalima, da sve to već jednom okončam. Ali me je u tome svaki put spriječila pomisao na osvetu. Želio sam je i želio sam ostati živ, htio sam osvetiti smrt oca, majke i moje drage male sestre - pisao je.
On je bio jedan od 2.200 jevrejskih robova organiziranih u Sonderkomando. Njihovo je bilo da Jevreje trpaju u gasne komore, da potom spaljuju tijela, da prikupljaju zlatne predmete, kosu žena, da istovaraju pepeo u obližnju rijeku...
Kako je iz neposredne blizine posmatrao nacistički ubilački stroj na djelu, znao je da je samo pitanje vremena kad će SS ubiti i njega. Zato je u novembru 1944. godine svoj rukopis na 13 stranica spremio u termos bocu, zatvorio je plastičnim čepom, koju je potom stavio u kožnu futrolu i zakopao je pored Krematorijuma III.
- Krematorijum je velika zgrada sa širokim dimnjakom i 15 kotlovnica. Ispod vrta nalaze se dva velika podruma. U jednom se ljudi skidaju, drugi je komora smrti. Ljudi unutra ulaze goli, po njih 3.000 odjednom, potom ih zaključavaju i puštaju im gas. Nakon šest ili sedam minuta patnje, oni umiru - napisao je.
Opisao je i to da su Nijemci postavili takve instalacije da sve izgleda kao da je riječ o kupaonici s tuševima.
- Limenke sa gasom uvijek dostavlja vozilo njemačkog Crvenog krsta s dvojicom SS-ovaca. Limenke potom ubacuju unutra kroz otvor i pola sata kasnije počinje naš posao. Odvlačili smo tijela tih nedužnih žena i djece do lifta koja su ih potom odvozila do kotlovnica - napisao je Marsel.
Zabilježio je i to da pepeo svake odrasle osobe u prosjeku teži 640 grama.
Čak 36 godina poslije njegovu termos bocu pronašao je zakopanu na dubini od 40 centimetara jedan poljski student šumarstva. Ispalo je da je Nadjari čudom preživio Aušvic, odakle su ga deportirali u konc-logor Mauthauzen u Austriji gdje je dočekao, živ, trenutak kapitulacije Trećeg Rajha.
Nakon rata se oženio i 1951. odselio u Njujork. Tada je već imao jednogodišnjeg sina, a 1957. godine dobio je i kćerku koji je nazvao Neli po svojoj ubijenoj sestri. U predratnom Solunu radio je kao trgovac, u Americi je radio kao krojač.
Marsel Nadjari preminuo je 1971. godine u dobi od 53 godine, devet godina prije nego što je otkrivena njegova poruka iz Aušvica. Na pronalazak je danak uzelo vrijeme provedeno u vlažnom tlu; samo jedna desetina poruke ostala je upotrebljiva do trenutka kad je ruski historičar Pavel Polijan (Polian) odlučio da je spasi koristeći moderne tehnologije.
Prošlog mjeseca Institut za savremenu historiju u Minhenu objavio je Polijanove rezultate, koje namjerava objaviti u sljedećem izdanju "Svitaka iz pepela", ruskoj knjizi o dokazima o Sonderkomandu.
Zapise su ostavila još četvorica drugih pripadnika Sonderkomanda, od kojih je najvažniji onaj Salmena Gradovskog, poljskog Jevreja.
Polijan je Nadjarijev rukopis dobio iz arhiva Muzeja Aušvic. O tome je prvi put javno progovorio za Ruski radio, nakon čega ga je kontaktirao ruski IT stručnjak Aleksander Nikitjaev, koji mu je ponudio pomoć. Cijelu jednu godinu proveo je Nikitjaev eksperimentišrajući s Adobeovim softverom za digitalnu obradu slika kako bi iskopao tekst koji je nedostajao.
Koristio je crvene, zelene i plave filtere, s najvećim uspjehom onih crvenih.
