Aiša Kečo, studentica treće godine kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti, predstavila se radom "Iz ženskih cipela“ na ovogodišnjoj izložbi radova studentica Akademije likovnih umjetnosti (ALU) Univerziteta u Sarajevu.

Spontanost stvaranja

Kečo je za "Dnevni avaz“ rekla da kiparstvo doživljava kao osnovnu potrebu, a da je na početku sasvim slučajno odabrala taj smjer.

- Jednostavno mi je neke stvari mnogo lakše reći kroz skulpturu, nego verbalno. Mislim da nisam ni na pola puta saznavanja o skulpturi i njenim mogućnostima i to je ono što me drži zaintrigiranom – kazala je Kečo.

Kaže da ima mnogo umjetnika čijim radovima se divi, a koji rade nešto potpuno drugačije od onoga što ona radim.

- Interesuje me previše različitih stvari da bih mogla da se obavežem na jedan omiljeni stil ili omiljenog umjetnika. Sve je već viđeno, mi sada na neki način kolažiramo svoju originalnost ili umjetnički potpis. Što je autor obrazovaniji i više izložen umjetnosti, to je originalniji, jer jednostavno raspolaže sa više informacija, koje unosi u svoj rad. Koji god oblik umjetnosti to bio – istakla je Kečo.

Kečo je kazala da voli spontanost u procesu stvaranja, jer ako se radi po uputstvu, dobije se pristojan rezultat.

- Od "pristojnosti“ u skulpturi mislim da nema ništa. Ako sve oko nas napreduje, smatram da treba i skulptura, pritom ne mislim samo na nove tehnike i materijale. Trudim se da pravim ono što nikada nisam vidjela, ili bar ono već viđeno, ali u potpuno novom ruhu. U mom procesu stvaranja često pustim da materijal odradi svoje, te onda prenosim ono što je u mom životu aktuelno na taj materijal. Moglo bi se reći da razgovaram sama sa sobom kroz proces stvaranja – kazala je Kečo.

Nepostojeća publika

Smatra da je naivno vjerovati da kiparstvo može promijeniti društvo, ali misli da može snažno djelovati na pojedinca.

- Skulptura, i vizuelne umjetnosti općenito, se tu razlikuju od drugih umjetnosti, najprije muzike. Jako je teško ignorisati pjesmu, npr., jer je veoma očigledna, nametljiva. Ne možete je ne čuti, dok sve što je vizuelno, zahtijeva pažnju i posvećenost. Sada, kada je sve ubrzano, teško se fokusirati na nešto što prestaje biti vidljivo jednim okretom glave – istakla je Kečo.

Kečo je kazala da BiH ima fantastičnih umjetnika koji, nažalost, nemaju gdje ni kome pokazati svoj rad.

- Nije stvar samo u kvaliteti naših umjetnika, već u gotovo nepostojećoj publici. Ukoliko odete na 2-3 izložbe, primijetit ćete da su to sve isti ljudi, I to većinom ljudi iz branše, prijatelji i rodbina izlagača. Ne postoji kultura odlaska u galeriju, pozorište – rekla je Kečo.

Ne pravi planove

Kazala je da u svakom slučaju dolazi do nepredviđenih situacija.

- Okvirno mogu reći da želim da nastavim da se bavim skulpturom, koliko god to teško bilo u našem društvu. Mislim da se bez upornosti i istrajnosti ne može uspjeti ni u čemu – poručila je Kečo.