Na današnji dan, prije punu godinu, prestalo je kucati srce majke Hajre Ćatić.

Teško oboljela, na onaj svijet otišla je s ranom težom i od njene bolesti jer za života nije uspjela pronaći posmrtne ostatke sina Nihada Nine Ćatića, ubijenog u julu 1995. godine u reonu Buljima, u okolini Bratunca, piše Politički.ba.

Minsko polje

U godini Hajrine smrti navršavalo se tačno 10 godina od kako je ova tužna majka zagazila u buljimsko minsko polje u nadi da će pronaći bar jednu kost svoga sina.

Bilo je to u srijedu, 29. juna 2011. godine.

S Hajrom je u potragu za posmrtnim ostacima njenog sina, tog dana krenuo i čovjek koji je u julu 1995. godine jednu dionicu puta u poznatoj "koloni smrti" nosio teško ranjenog Ninu Ćatića, te doveo je tačno do mjesta gdje je Nino posljednji put viđen živ.

Sjećajući se Hajrine tadašnje tuge, i trenutaka kad je iz Buljima u Tuzlu donijela ljudsku lobanju, pronađenu na mjestu gdje je, po pričanju svjedoka, posljednji put viđen njen sin, sjećam se i njene tadašnje nade da bi, možda, lobanja koju je pronašla, mogla biti lobanja njenog Nine.

- Krenula sam na Buljim potpuno svjesna da mogu poginuti od mina. Pronašla sam jednu lobanju, ne znam da li je ona od mog sina, ali sam je donijela u Tuzlu. Bilo je tu razbacane odjeće, našla sam i jednu čizmu koja je, po svoj prilici, pripadala djetetu od nekih šest, sedam godina. Ne znam kako sam to sve preživjela, ali lobanju sam donijela u Tuzlu.

Lobanju sam ostavila u Udruženju u Tuzli i čekam hoće li je iko prihvatiti kako bi pokušao DNK procesom utvrditi kome pripada.

Godinama se raspadam od tuge što ne mogu pronaći bar jednu kost svog djeteta, da je ukopam u Potočarima i kažem, ovdje je njegov mezar, ovdje je dio njega.

Lobanja pripadala nekom drugom

Godinama, isto tako, slušam priče kako životinje razvlače kosti naše ubijene djece u okolini Srebrenice, a niko da se pomjeri s mjesta i uradi nešto da se te kosti pokupe. Na koja god vrata da pokucam sa svakih me vrate i upućuju na neko drugo mjesto.

Ne mogu i neću više da čekam. Jer ionako, život kojim živim nema nikakve vrijednosti - kroz plač je tada progovarala Hajra, držeći u rukama pronađenu lobanju koja je dugo poslije toga čekala istražitelje Instituta za traženje nestalih kako bi je odnijeli u nadležnu laboratoriju radi DNK analize.

Tada je nažalost analiza pokazala da lobanja pripada sinu neke druge majke.

Danas na godišnjicu Hajrine smrti, vijesti o identifikaciji posmrtnih ostataka njenog i još na stotine drugih sinova, nema.

Nadajući se da je Hajra na onom boljem svijetu, gdje nevini ne bivaju ubijani, mučeni, klani, pronašla tople oči svoga Nine, možemo joj poručiti da je nismo zaboravili.

Neka je rahmet dobroj, plemenitoj, hrabroj i istrajnoj majci Hajri Ćatić i svim drugim majkama koje, godinama, na onaj svijet odlaze s teškim bremenom tuge za svojim ubijenim sinovima, braćom, muževima.