Julijana Mojsilović, reporterka tada Associated Pressa, a danas N1 Srbija, izvještavala je iz Sarajeva tokom početka četverogodišnje opsade. Danas, na 30. godišnjicu, objavila je "dnevnik" iz perioda pod nazivom "Sarajevo, 6. april 1992, podne".
Originalni tekst prenosimo u cijelosti.
- Posljednji let iz Beograda za Sarajevo otkazan je "zbog magle" u glavnom gradu tadašnje jugoslovenske republike Bosne i Hercegovine 5. aprila uvečer, ostavivši nekoliko novinara gotovo u ponoć da se snađu za prijevoz i u Sarajevu budu do podneva 6. aprila za kada je zakazan veliki rudarski antiratni protest.
Izbora baš i nije bilo, te smo mojim kolima sa crnim P tablicama kao znak da je riječ o američkom mediju AP, oko 5 ujutru krenuli nas nekoliko u avanturu o kojoj nismo ni sanjali, bez obzira na iskustvo izvještavanja iz prethodnih sukoba u Sloveniji i Hrvatskoj.
Prve barikade su bile srpske. Par sati pregovaranja, sopstvena odgovornost i, nekako, prođosmo.
Već blizu Sarajevo, bošnjačka straža. Mlađi čovek, u civilu, iznenađen što smo prošli, daje nam detaljno uputstvo kako da siđemo u grad. Polako, sa sva četiri žmigavca, u koloni (bilo je troje novinarskih kola) i "stavite TV ili press" da se vidi.
Stižemo u Holiday Inn nešto prije podneva. Čudna situacija. Gosti odlaze, a kolega iz SAD koji se upravo odjavljuje, kaže: "Priča se da će biti napad na hotel. Nemojte da se prijavljujete."
Kolegica iz BBC-a i ja se, ipak, prijavimo i smjestimo u sobe.
Ako je sama u liftu neka vrišti
Ubrzo se začuju pucnji. Sa prozora sobe vidim da ljudi koji su došli na protest gledaju u pravcu hotela i traže zaklon iza betonskih ograda, kontejnera…
Pokušavam da telefonom iz sobe pozovem kolegicu, ali je linija zauzeta. Izlazim u hodnik i osjećam miris baruta. Jasno mi je da se puca iz hotela.
Silazim liftom u lobi i kad su se vrata otvorila, ugledam nekoliko puščanih cijevi uperenih u mene. Uhvati me histeričan smijeh i kažem – ja sam novinar.
Puste me da izađem, traže novinarsku iskaznicu.
"Koga ima još gore?" "Gdje su teroristi?"
"Otkud znam. Kolegica iz BBC-a."
"Zovi je da siđe. Ako je sama u liftu neka vrišti, ako nije neka šuti."
U međuvremenu, na podu lobija vidim nekoliko ljudi u civilu, licima ka zemlji i rukama vezanim na leđima. "Teroristi", kaže njihov čuvar, "uhvaćeni u hotelu sa oružjem".
Počeo rat
Napokon je sišla i kolegica iz BBC-a, šuteći, uprkos upozorenju, i sa pancirom. Tražim telefon da se javim redakciji u Beogradu. Puštaju me iza pulta, kažu da se sagnem i dvojica, trojica momaka sa puškama stanu ispred pulta. Osjećala sam se kao Barbara Volters u Vijetnamu.
Kažem kolegi u Beogradu: "Počeo rat." Smije se i kaže, "mene si našla da zezaš". Jedan od glavnih momaka čuje kako ga ubjeđujem da se ne šalim i ispali hitac iz tomsona u plafon. Kolega se uozbilji i sad već zapisuje šta mu govorim.
Kolegica iz BBC-a i ja sjedimo u lobiju, smišljajući kuda sada. Prilaze nam dva momka i pitaju čiji je ono auto na parkingu (jedini još tamo) sa oznakom press. Kažem moj.
"Ajde, idemo odavde tim kolima."
"Gdje?"
"Gdje je bezbjednije", kaže i traži ključeve da on vozi. Bunim se, ali kaže da je cijeli grad pod blokadama i da ja ne bih znala kuda.
Jedan mi daje skupocjenu hemijsku olovku. "Ovo ti je za auto. Meni ne treba", kaže. Mislila sam da se šali. Nije se šalio.
Vozimo se do hotela "Beograd". Momak koji vozi se na svakoj bošnjačkoj barikadi (srpske smo izbjegavali) napola izvuče kroz prozor sve držeći volan i dovikne svoje ime. Ljudi sa barikada samo mahnu. Ni dan danas ne znam kojim smo to putem išli do hotela, ali je trajalo baš dugo. Sjećam se kako sam slučajno ugledala minu (iskustvo od ranije) privezanu za klupu iz parka koja je prepriječila put. Moj vozač ne vidi i krene da zaobiđe klupu. Viknem, mina, stani. On stane, pogleda u minu, pa u mene i pita "kako si znala?"
"Nisam znala, vidjela sam."
"Čuvaj se noćas"
Stižemo u hotel "Beograd". Kolegica i ja se prijavljujemo. Tražim ključeve od auta.
"Ne. Trebaju nama. Ne možemo pješke u štab."
"Ja sutra idem u Mostar, treba mi auto, daj mi ključeve, molim te."
Valjda sam zvučala bezobrazno, te obojica pomjeriše jakne u stranu i ugledah po dva pištolja. "Ajde, dobro", kažem, gledajući u cijevi.
Sutradan sam otišla do Holiday Inna i pitala onog glavnog što je pucao u plafon da li zna šta mi je sa autom. "Koji je?" Kažem. "A eno ga tamo kod hotela Bristol, malo se puca okolo, pa ti vidi šta ćeš". Nisam ništa. Taj auto je završio neki dan kasnije na jednom od naselja Dobrinja, izrešetan.
Te noći, u hotelu "Beograd", kolegica i ja upoznamo nekog Engleza koji se zatekao u Sarajevu, ne vjerujući, kao ni mnoge Sarajlije da će baš rat. Vodio je kazino, koliko se sjećam. Pričamo i on kaže da je vidio s kim smo došle. Kaže nam ponešto o jednom od njih i nas dvije se samo pogledasmo.
Malo kasnije, krenemo u sobe, a momak sa recepcije mi kaže – "onaj što ti je uzeo auto, dolazio maloprije da pita gdje si. Ja sam rekao da ne znam". "Zašto," pitam, "možda je htio da mi vrati ključeve od kola!" Recepcioner me pogleda nekako sažaljivo. Shvatam poruku. "Čuvaj se noćas," kaže mi.
Pita BBC kolegica šta mi je rekao. Kažem joj. "Ne računaj na mene, mnogo se plašim." Ok, dobro je znati, pomislim.
Odlazim u sobu. Jedan krevet stavljam na vrata. Na drugom više sjedim nego što ležim. Ne spavam, ne mogu.
Sljedećeg dana je već počelo ozbiljno granatiranje.
Danas, 30 godina i cijeli taj rat kasnije, redaju se slike, poneke, nažalost, ili na sreću, već blijede.
