Nakon što su pregovori o izbornoj reformi propali post-neumska atmosfera donijela je novo političko ludilo u Bosni i Hercegovini. Svi smo mislili da se ratna psihoza raspršila zahvaljujući međunarodnim pritiscima i da nastupa vrijeme razgovora, dogovora i pregovora između bahatih političkih lidera, piše Nedžad Latić za "The Bosnia Times".
Zaista je Zapad bio „skočio na noge“. O bosanskoj krizi pisali su skoro svi vodeći mediji, kao što su se izjašnjavale intelektualne i političke elite stajući u odbranu mira i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu su obznanjene i sankcije koje je Amerika izrekla Miloradu Dodiku, a u zraku je visilo pitanje da li će pod udar sankcija doći Dragan Čović i Bakir Izetbegović. Vidjevši nepovoljan razvoj situacije srpska strana odlučuje da Dodik „podvije rep“ i vrati politiku u državne institucije.
Ma šta to značilo u momentu kad je politička kriza prijetila je ozbiljnom eskalacijom, ovakva zvanična odluka srpske strane je bila primljena s olakšanjem.
Onda su bošnjački i hrvatski lideri bili dobili priliku da se iskupe za svoje grijehe. Stoga se Bakir Izetbegović, makar „s rukama u džepovima“, odlučio vratiti za pregovarački sto iako je njegova stranka bila donijela odluku da se povlači iz pregovora. Od opozicionih lidera trojica njih, Fahrudin Radončić, Dino Konaković i Nermin Ogrešević, usuđuju se otputovati u Neum, dok lideri ljevice, Nermin Nikšić, Željko Komšić i Edin Forto, odlučuju ignorirati pregovore i ostati kod kuće. Bez obzira što je Izetbegović pohvalio Radončića, Konakovića i Ogreševića za kooperativnost njih su režimski mediji kritizirali i osuđivali da se dodvoravaju kako Čoviću tako i Metjuu Palmeru (Matthew) koji je također po njima bio naklonjen Čoviću. Ljevičarski intelektualci nisu bili ništa manje cinični u osudi Radončića i Konakovića, pa i Palmera.
A nakon što je Čović održao sraman govor u Narodnoj skupštini RS-a, ljevičarski lideri, posebno Nikšić i Komšić napravili su slavodobitni spektakl u medijima likujući što su bojkotirali pregovore u Neumu u kojima se, po njima, spremala izdaja države. Za sada izgleda da je samo Komšić profitirao, jer bi se izbori mogli održati po postojećem Izbornom zakonu po kojem se on opet može kandidirati za člana Predsjedništva BiH.
Lider nove opozicione Koalicije za državu Mirsad Hadžikadić, koji također nije učestvovao u pregovorima u Neumu, a vjerovatno nije bio ni pozvan, također je bio zlurad u svom komentaru tvrdeći da je dobro što su se nakon neumskih pregovora sarajevske stranke podijelile na dva bloka. Mislio je valjda na one koje su bojkotirale pregovore i one koje su učestvovale u njima.
Moguće je da Hadžikadić ovaj put ispadne u pravu i da će Neum biti vododjelnica među strankama u izbornoj kampanji, ako je uopće bude. Ali, na njegovu žalost moglo bi se desiti da baš lideri onih stranaka koje su bojkotirale pregovore u Neumu ostanu kod kuće i na dan objavljivanja izbornih rezultata. Zar Hadžikadić, ili Komšić, pa čak i Nikšić misle da građani, u koje se oni zaklinju, ne znaju, ne osjećaju i shvataju kome trebaju biti zahvalni što je otklonjen bar strah od rata. Kao što svi znaju da nije uljudno biti nezahvalan i cinično optuživati, pa čak i prkositi onima koji su se svojski bili angažirali na smirivanju tenzija. Drskost koju su pokazali lijevi opozicioni lideri prema međunarodnim izaslanicima, posebno prema američkom specijalnom izaslaniku Palmeru, ne može se svidjeti zahvalnim građanima Bosne i Hercegovine, piše Latić za "The Bosnia Times".
Prepotentnost i arogancija koju ispoljavaju ljevičari podsjećaju nas na to da politički relikti komunizma nisu nestali, bar kad je sarajevska politička scena u pitanju. Ove odlike ljevičara su potpuno suprotne duhu samouvjerenih i hrabrih demokrata koji imaju jasne političke vizije i principe sa kojima smiju svugdje i sa svakim sjesti za sto i braniti ih na argumentiran način. Ko to može reči da mu je jasno za šta se stvarno naši ljevičari zalažu? Sve što čujemo su više izanđale fraze i floskule koje uopće više ne zadiru u srž političkih problema. No, na žalost, u pragmi skoro da nema razlike u neukosti i političkom primitivizmu između ljevičara i desničara. Ljevica i desnica u Sarajevu nisu samo dvije strane istog novčića, već su dvije strane istog lica.
Toliko sliče jedna drugoj. Tako skoro da nema razlike između Zlatka Lagumdžije, kao bivšeg lidera sarajevske ljevice, i Mustafe Cerića, kao bivšeg reisa. Baš nikakve razlike nema između Željka Komšića i Harisa Silajdžića, tako da se ovaj prvi može smatrati najboljim učenikom ovog drugog. A u čemu je razlika između Emira Suljagića i Reufa Bajrovića, u odnosu Harisa Zahiragića i Faruka Kapidžića, odnosno Semira Efendića, kao lijevih i desnih bošnjačkih jastrebova? Nema tu nikave razlike. Još uvijek se razlikuju Nermin Nikšić i Bakir Izetbegović, više po karakteru nego po političkoj filozofiji, ali svakim danom razlika između njih se smanjuje kad je u pitanju vizija „građanske“ države.
Tako da je političkih paradoksa na pretek i stoga je Bosna, kako tvrdi Slavoj Žižek, pod napadom ludila. Nema tog hrvatskog, srpskog, pa čak i svjetskog političara kojeg nije „opleo“ Mustafa Cerić. Tako je jednom napao bilesi i Žižeka. A nikad taj čovjek nije ukorio nekog vjerskog radikala, iako ga sumnjiče da se vehabijski pokret razvio u vrijeme njegovog dugogodišnjeg „reisovanja“. Takav Lagumdžija svom tajnom intimusu Ceriću ne da nije skrenuo pažnju na ono na šta je nedavno ukazala Sonja Biserko, da radikalizacija Bošnjaka jako imponira nacionalistima kako u Beogradu, tako i u Zagrebu, već mu podilazi nakon što je sam religijski konvertirao.
Pa tako ni Nikšić, kao Lagumdžijin nasljednik, i aktualni lider ljevice, koja je svoju ideologiju s pravom baštinila na antifašizmu, rijetko kad posjeti neko partizansko groblje, a još rjeđe proslavi neki značajan datum NOB-a, dok Dodik svojski ulaže trud u obilježavanju spomen obilježja bitnih za srpsku političku tradiciju, ma kava ona bila. Tako da se može reći da je Dodik fašista onoliko koliko je Nikšić antifašista. Da je kojim slučajem drugačije i da ljevičari istinski i iskonski žive i vjeruju u ideale antifašizma, njihova vizija Bosne i Hercegovine bi bila mnogo ubjedljivija i prihvatljivija za građane svih nacionalnosti, nego vizija nacionalista. I tad bi Nikšić mogao prodikovati i zahtijevati od međunarodnih izaslanika u Sarajevu da „ne želi ništa više niti manje od onoga što imaju sve demokratske zapadne zemlje“.
Nikšić se malo ponio u svojoj aroganciji, pa je očito zaboravio koliko su zapadne zemlje podnijele žrtava da bi se oslobodile svojih fašista i diktatora. Kao što njima demokratija nije „pala s neba“, neće ni nama. Za demokratiju se treba boriti i žrtvovati. Zato je ignoriranje pregovora u Neumu više politički kukavičluk nego borba za principe građanske i demokratske države. Na koncu, ko se ne boji „pogledati zvijeri u oči“ ima šansu da tu zvijer i pobjedi. Prije bi se reklo da su ovaj put to učinili Radončić, Konaković i Ogrešević, nego Nikšić, Komšić i Forto, piše Latić za "The Bosnia Times".
