Nema više ni trunke sumnje šta je krajnji cilj politike koju Milorad Dodik demonstrira posljednjih desetak godina. Kao što je i svakom iole upućenom jasno da je on razarajuća navodeća bomba u rukama službene Moskve i predsjednika Vladimira Putina.
Plan je iz perspektive ljudi koji žive u BiH i na zapadnom Balkanu opasan i apokaliptičan, jer nagovješćuje nova stradanja i civilizacijski sunovrat, ali iz geopolitičkih visina njegovim autorima izgleda posve jednostavan - BiH kao državu i njeno multietničko društvo treba uništiti i tako iz temelja uzdrmati etnički isprepleteni zapadni Balkan.
Druga faza ambicioznog ruskog plana je demotiviranje i okretanje NATO saveza od ovih prostora, kao odgovor na približavanje Ukrajine, Gruzije i drugih bivših sovjetskih republika zapadnoj vojnoj alijansi. U trećoj fazi računa se da će i Evropska unija, opterećena unutarnjim preslagivanjima i lutanjima, izgubiti volju da svako malo finansijski intervenira i liječi svoj meki trbuh na zapadnom Balkanu.
U završnom činu, na balkanskim razvalinama otvara se široki prostor za dolazak ruskog medvjeda da po svome slaže državne i geopolitičke kockice.
Ono što se događa u Crnoj Gori, gdje su već godinu na vlasti proruski elementi ojačani čvrstim savezom Ruske i Srpske pravoslavne crkve, i ono što u BiH gledamo cijelo desetljeće, samo su djelići tog ruskog agresivnog mozaika.
Dodikove današnje izjave o ekserima u mrtvačkom sanduku BiH, visokom predstavniku koji se lažno predstavlja i ne postoji, potrebi da Kristijan Šmit (Christian Schmidt) ima i ruski pečat da može da radi u BiH, u biti su praktička pokazna vježba kako proruski igrači širom svijeta trebaju raditi na terenu.
Mnogi iskusni posmatrači, bivši visoki predstavnici i utjecajni državnici i analitičari upozoravaju da je vrijeme da se Zapad probudi iz letargije, protrlja oči i trezveno pogleda u opasnost koja se nadvila nad zapadnim Balkanom.
Dolazak Džozefa Bajdena (Jozef Biden) u Bijelu kuću potaknuo je nadu da će se politika stabilokratije, povremenog popuštanja i povlačenja pred Dodikom i sličnim političkim kabadahijama vrlo brzo promjeniti, ali konkretnih naznaka nove zapadne politike prema zapadnom Balkanu još nema.
Vrijeme, međutim, neumitno curi. Prije destak godina niko nije mogao ni zamisliti da će priča o prekrajanju granica u ovom dijelu Evrope legitimno izaći u javni prostor i da će se o njoj ozbiljno diskutirati. Prije destak godina Dodik nije ni pomišljao da "nabije nogom" njemačkog, američkog ili britanskog ambasadora, pa i samog visokog predstavnika, a danas to radi svakodnevno. Bez ikakvih sankcija, bez smislenog odgovora i bez straha da će zbog svog ponašanja imati političku ili ekonomsku štetu.
Naravno, za generalno loše stanje u BiH ne treba amnestirati od odgovornosti ostatak vladajućeg tronošca, jer svi oni funkcioniraju po sistemu spojenih posuda, ali ultimativni prioritet je Dodik.
Od svježeg daška na Balkanu, on je za samo dvadesetak godina postao smrtonosni tornado. Nije nam pritom neka utjeha spoznaja da su i međunarodna zajednica i neke važne zapadne adrese, skupa s nekim domaćim akterima, godinama hranili pogrešnog vuka. Vuka koji je politički krvoločan i bezobziran. Vuka koji je promijenio i dlaku i ćud.
