PUKNI ZORO
Nadam se da moja prirođena, urođena depresija neće zaživjeti
Magnifico: Početak moje karijere vezan je za Sarajevo. Agencije
Muzičar iz Slovenije Magnifico, pravog imena Robert Pešut (55), stiže nam u Bosnu i Hercegovinu. Nastupit će u Mostaru 22. septembra u okviru prve edicije Open City Mostar festivala koji će trajati čak 22 dana i to od 1. do 22. septembra. Ovaj izvrsni muzičar svirat će u Open air prostoru Sportskog centra Kantarevac.
O životu, karijeri, sada već kultnoj pjesmi „Pukni zoro“, saradnji s Draganom Bjelogrlićem, ali i pandemiji koronavirusa govorio je Magnifico za „Dnevni avaz“.
Pandemija koronavirusa je skoro zaustavila svijet. Kako ste Vi doživjeli sve ovo što se desilo u posljednju godinu i po?
- Uhvatio sam se kao iz nekog prikrajka spavaće sobe, kao mačka gledam s nevjerom u životnu pojavu koja je ispred nas. Zabrinut sam, najvjerovatnije kao i svi. Kao da je to početak nečeg još goreg. Nadam se da moja prirođena, urođena depresija neće zaživjeti i nadam se da su moja osjećanja samo plod moje mašte.
Pet godina je prošlo od „Charlatan de Balkan“. Sam naziv ovog albuma protumačen je kao da Vi sebe nazivate šarlatanom?
- Sebe nazivam šarlatanom, jer se bavim takvim poslom. On je šarlatanski u osnovi. Šarlatan je neko ko nema baš uvid i empirično znanje da napravi svoj posao i stvori rezultat, nego vjeruje u to. I nekad mu čak i uspije. Mi, muzičari, smo kao alhemičari, koji su nekada živjeli i bavili se ezoteričnim znanjem, kako utjecati na ljude da se osjećaju bolje, rješavali su životne probleme kroz razne napitke i kroz razne tehnike opuštanja i slično. Ja se upravo time bavim. To se sada zove popularna kultura i rokenrol.
Mnogo se govorilo, a Vi ste uvijek odgovarali na pitanja vezana za pjesmu „Pukni zoro“. Kada ste otklonili sve mitove, koji su se vezali, i epske priče o nastanku pjesme, kažete da ljudi kao da nisu mogli ili nisu željeli vjerovati da je ona nastala od čovjeka koji je napisao u kafani s pivom u ruci pod „prisilom“ reditelja Bjelogrlića.
- Nisam je pisao u kafani nego u svom studiju i sve ostalo je tačno. Pisao sam pod prisilom reditelja jer nam se stalno žurilo. I kad pogledam, sad mi je žao što sam ljudima rekao da sam ja napisao tu pjesmu i da nije stara srpska pjesma iz Balkanskog rata ili Prvog svjetskog rata, kako je išla ta anegdota i legenda. Jer sam vidio u očima razočaranje i na trenutak i neku ljutnju, kako sam mogao da pišem takve note ako sam samo umjetnik koji je stvarao za film, odakle mi ta spoznaja uopće. Bilo bi, možda, bolje da sam rekao da je to stara srpska pjesma.
Odbio sam da radim kao glumac jer ne bih želio da budem prosječan, a ne, ne daj Bože, loš. Arhiv
Mnogo manje ste govorili o Vašem odnosu s Bjelogrlićem, koji je, čini se, mnogo više od poslovnog, s obzirom na sve Vaše saradnje?
- S Draganom sam više nego saradnik, intimni smo prijatelji. Upoznali smo se u Ljubljani kad je bio na premijeri, ne mogu se sjetiti kojeg filma, ali kasne devedesete. I onda smo se tamo nekako družili i jednostavno me u nekom momentu angažirao. Što je bilo prilično iznenađujuće za mene, jer se nisam bavio primijenjenom muzikom, kao što je muzika za film i pozorište. I da to nije bio on, ne znam da li bih uopće rekao da, jer nisam bio siguran, ili da uopće umijem da napravim muziku za film, jer to ima više segmenata. Jedno je da zadovoljiš reditelja, film, da poštuješ gabarite na koje nisam navikao. Ali u tom nekom slučaju, saradnja s njim je bila kao da mi neko otvara novu knjigu, novi film. Kao da sam ja o sebi saznao nešto, i talent svoj sam morao da proširim i na tu radnju primijenjene muzike. I postalo mi je čak i ugodno baviti se time. A s druge strane, nije me niko nikad ni angažirao, osim njega.
Ostvarili ste mnogo saradnji. S kim od Bosanaca Vam je bilo zadovoljstvo raditi?
- Pa, nisam baš nešto puno sarađivao. Više-manje, sve svoje radnje napravim tu kod sebe, u studiju u Ljubljani. Ali je početak moje karijere vezan za Sarajevo, za gospodina Mustafu Čengića, originalni gitarista grupe „Zabranjeno pušenje“. On je bio moj prvi producent s grupom „Uredu“, na mom prvom albumu i onako iz tog razloga su mi ostala prijateljstva do danas. Tu sam upoznao i Sašu Lošića, koji je bio velika zvijezda već, i Branka Đurića Đuru, koji su se kasnije, takva je bila sudbina, odselili u Ljubljanu i mi nastavljamo to naše prijateljstvo još i danas. Mislim da je to moj najduži kontakt sa Sarajevom. To su Loša i Đuro.
Vi imate poseban izričaj i kroz muziku, ali i kroz vizuelni izgled. To dvoje u kombinaciji ističe veselog čovjeka punog nekog, mnogi bi danas rekli, neopravdanog entuzijazma. Je li Robert Pešut zaista takav?
- E, pa, sad ne znam, to je kao neka psihoanaliza. Ja sebe ne mogu da vidim s druge strane ogledala. Vidim samo s ove, unutrašnje strane. Veseo sam čovjek po prirodi, volim zaj****ciju, ali sam šaren. Umijem da budem i depresivan. A to što Vi zovete entuzijazmom, to je jednostavno samo ljubav prema sviranju, prema muziciranju, prema svom poslu.
Kada pogledate sve ove godine iza Vas, postoji li nešto zbog čega se kajete ili što biste promijenili da možete?
- Sjećam se da sam odbio puno uloga za film. U devedesetim sam glumio u nekoliko slovenskih filmova. Očigledno sam imao neki talent kao glumac i bio sam čak i u 1999. godini proglašen za glumca godine. Onda su mi nudili, mogu da nabrojim sad jedno deset filmova, u kojima bih mogao da glumim. Međutim, ja sam iz nekog razloga, da ne us***m stvar, sve te ponude odbacio. Da mi bude žao ili ne, nemam pojma, jednostavno sam odbio da radim te stvari, jer mi se kao klincu skoro zgadio, naprimjer, Elvis Prisli (Presley), koji je glumio u tim glupavim filmovima. Ili neprijatno je kad vidiš Mika Džegera (Mick Jagger) kad glumi, ili i ostale muzikante. Svi su nekako tromi. Ne možeš ti da na filmu pobjegneš od svoje pojave kao muzičar. Kao da nešto demistificiraš ili uništiš ulogu svojom pojavom. Pošto veoma volim film i dobre glumce, iz tih razloga sam i odbio da radim kao glumac, jer ne bih želio da budem prosječan, a ne, ne daj Bože, loš.
Magnifica znamo kakav je, a kakav je Robert u svoja četiri zida?
- Ne znam. Nadam se da nisam dosadan. Nekako je to najbitnije kod čovjeka - da nije dosadan, da umije da bude duhovit. Volim duhovite ljude, volim humor. To zvuči sad kao da opisujem sebe za ovaj Tinder. Možda mi se javi neka djevojka: duhovit, zreo, evo, ne pušim već pet mjeseci, „pičim“ zdrav život, pa ako ima neka mlađa djevojka neka se slobodno javi (smijeh).
Čija je ideja bila da se fotografirate dok pletete?
- Ideja je bila moja, jer to je upravo bilo kad je počeo prvi „lockdown“ i sva ta nervoza. I onda sam razmišljao na koji način smiriti taj duh i tijelo, da li ima u narodu neka tehnika kako preživljavati neprijatne trenutke, jer sam se osjećao kao u zatvoru. I najčešće vam padne na um neka istočna filozofija, tehnika meditiranja, joga i slične stvari, a ja sam bio siguran da i u našem narodu postoji nešto što ima isti učinak i tehniku. I onda sam ukapirao da to žene savršeno rade. Da kod tog pletenja jednostavno misli možeš da isključiš, ostane samo taj manuelni rad koji se ponavlja. Baš sam se trudio savladati tu tehniku, a nije mi išlo i ostala je samo fotografija.
