Sjećate se srbijanske glumice Milene Radulović, koja je na svojoj koži osjetila seksualno predatorstvo učitelja glume Miroslava Mike Aleksića, a onda smogla snage i svoju priču podijelila sa javnošću?

Sjećate li se heroine koja je svojim istupom spasila stotine djevojčica iste zle sudbine?

Sjećate li se Milene, koja je digla na noge region i koja je pokrenula i otvorila priču u vezi sa zlostavljanjem mladih glumica i studentkinja, diljem bivše zemlje?

E pa ta i takva Milena Radulović je od heroine brzo bačena na dno, u blato srbijanskog medijskog i ideološkog taloga i to iz jednog jedinog razloga – na svom instagram profilu podržala je Jasmilu Žbanić i njen film Quo vadis, Aida? u utrci za Oskara i to fotografijom postera sjajnog bh. filma, piše Dragan Bursać.

„Ona je obična krpa, nek’ joj opet dođe Mika“

I odjednom, kao po komandi, javili su se silni nacionalistički spavači – od anonimusa i tastatura ratnika, do polujavnih ličnosti i kojekavih influensera, koji su okrenuli čunak naopako i počeli sa verbalnim linčom.

Sve ono što se mjesecima nagomilavalo u njihovim bijesnim psihama, u njihovim isfrustriranim svjetovima, sad je nagrnulo kao bujica zla napolje u etar.

Jer.

Jer vidite, posve je prihvatljivo, poželjno čak u današnjoj Srbiji atakovati na bilo koga, u ovom slučaju na glumicu sa ideološke pozicije zla i zaslijepljenosti.

Dok je Milena razotkrivala mizoginiju, seksizam, predatorstvo, dok se borila protiv opskurne uticajne zlostavljačke aveti u liku alfa muškarca na poziciji moći, ta javnost je klimoglavila i ko biva slagala se sa Milenom.

Dakako uvijek iz najnižih, sračunatih, ličnih i egoističkih pobuda. Jer je to tad tako moralo, jer bi sve te kukavice bile izopštene, “otkazane“ i skrajnute da su javno iznijele svoje mišljenje.

Svjetina, je razumjećete, po prvom pravilu svjetine kukavička, udvornička i nikad, ama baš nikad ne iznosi svoje mišljenje, osim u slučaju bijesa i državne zaštite, no o tom potom.

Dakle, taj ljudski konglomerat svega i svačega u par mjeseci je od Milene Radulović, hrabre zaštitnice žena-heroine došao do ovog:

“Nije se Mika ‘desio’ njoj nego ona Miki, ona je devojka izgubljena u vremenu i prostoru a koliko su joj izjave nekontrolisane i sve drugo, izlišno i komentarisati….“

Ili:

“Nek joj dođe opet Mika.“

Ili:

“Koju težinu ima da ona nekome nešto čestita. Ona je obična krpa. Glumica nikakva i ono sa Mikom joj je poslednja uloga koju je odigrala.“

(Ovo su samo neki od stotina komentara na prodržavnim srbijanskim portalima).

No, osim tog mizoginog, seksističkog ponašanja, koje je gotovo opšte balkansko mjesto, ovdje je riječ i o jednoj drugoj pojavi.

Patriotsko silovanje

Kad su vojnici bosanskih Srba u uniformama Vojske Republike Srpske masovno silovali Bošnjakinje u Istočnoj Bosni, kad su od hotela ”Vilina vlas“, napravili doslovce silovalište – jer druga riječ ne postoji, kad su žene odvođene u roblje četničkim krvnicima i kad je silovanje postalo toliko plansko i sistematično da je katalogizirano i u Međunarodnom sudu za ratne zločine kao-baš to – ratni zločin, mediji u Srbiji, zajedno sa javnošću ili “nisu vidjeli“, šta im se dešava pod nosom ili još gore, radili su perverzni trijumfalizam. Jer, šta će srpska vojska da radi, nego da “ubija Turke“ i “siluje balinkuše“.

E pa taj narativ se četvrt vijeka nakon rata posve neokrznut zadržao u svoj svojoj snazi. Naravno, promijenio je rukavice, malo se dženderisao i umio, ali je živ da življi ne može biti.

Tako heroina Milena Radulović, samo zato što je podržala jedan sjajan film, ali eheej, bošnjački, kako telali srbijansko javno mnijenje, postaje ona koja je zlostavljanje “sama tražila od Aleksića“ i ona “koja je zlostavljala njega“ (sic!).

Pa zaista, kako je to moguće, kako je moguće da jedan film, da podrška jednom kulturnom projektu u kome učestvuju, ma šta učestvuju, imaju najznačajnije uloge glumci iz Srbije, dakle kako je moguće da podrška tako nečem izazove reakcije kojima se podržava zlostavljač Aleksić, a ne Milena Radulović, žrtva zlostavljanja?

Pa moguće je, kad je transgeneracijski nauk ukorijenjen u zlu, u nacionalizmu, u mizoginiji i seksizmu, umjesto u istini, umjesto u ljubavi, umjesto u praštanju i ispravnom poimanju svijeta i povijesti.

A da zlo bude veće, Milena se zamjerila beogradskoj čaršiji što, pazite sad, NIJE pomenula u svojoj objavi podrške Jasmili Žbanić film ”Dara iz Jasenovca“?! Kako bi ga pomenula i u kom kontekstu, nepoznato je autoru ovih redova?

I kakve veze ima filmska Dara sa Aidom?

Pa ima, ako ste srpski nacionalist, profesionalni brojač kostiju, dodavač smrti ili naprosto biće poput Milomira Marića koje kao na stočnoj pijaci važe, ocjenjuje i tefteriše genocide od onog jasenovačkog, do srebreničkog pa im daje ocjene, valjda za “umjetnički dojam“. Velim, ako ste takvo isčašeno, paranoično biće, neće vam biti nimalo teško da izmađijate kako Milena Radulović, ni kriva ni dužna, ima nešto i protiv filma ”Dara iz Jasenovca”, protiv Srba i kako negira jasenovački genocid.

Eto, tako nastaje taj tok misli, preciznije taj pokušaj misli u kome se jedna osoba, o kojoj treba snimiti film, a to je Milena Radulović i koja je na sebe preuzela jedno od najtežih bremena, ogoljavanja u javnosti, u tili čas ideološkom mantrom satanizuje i postaje ne samo persona non grata u svojoj zemlji, nego joj se nameće uloga “seksualne provokatorice“ (sic!).

"Sama kriva za zlostavljanje, koje se nije desilo"

Budimo do kraja jasni, to što se Mileni Radulović kao osobi i glumici dopada film Quo vadis, Aida? predstavlja veliki problem, ne Mileni nego srbijanskom društvu teško devastiranom ideološkom nacionalističkom tiranijom.

To društvo je spremno ne samo zaprijetiti mladoj glumici, spremno je pozvati i prizvati, makar verbalno, seksualni linč iste te Milene koja je razotkrila napasnika.

Jer je Milena dirnula nacionalističku mizoginu žicu, koja nema puno veze sa estetikom i filmom, ali ima sa nacionalizmom svaki mogući link.

A u toj neestetici Quo vadis, Aida? je “propagandno muslimansko smeće“, je se “genocid nije desio“, jer “su sami to tražili“, pa je svako normalan ko podrži film neprijatelj velikosrpskog narativa. Od sad-do vječnosti.

Perverzna mantra glasi: Kao što su “Bošnjaci sami krivi za genocid koji se nije desio“, tako je Milena Radulović “sama kriva za zlostavljanje, koje se nije desilo”.

A konkretno silovanje?

Pa silovanje nikad nije bilo problem, bilo ono negdje u Beogradu, na Vračaru ili po prašnjavim hotelskim sobama, zatvorima i toaletima istočne Bosne, od Bijeljine, preko Višegrada do Foče. Na koncu, silovanje je bilo dio srbijanskog državnog projekta i u jednom trenutku aminovana, odobrena i poželjna patriotska dužnost.

Strašno, zar ne!?

I biće još strašnije dok država Srbija ne napravi film o silovanim Bošnjakinjama u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Bez katarze nema spasa!