Pravoslavni vjernici najradosniji praznik dočekuju u drugačijim okolnostima zbog pandemije koronavirusa. Teško je o Božiću sve reći u minutama, satima, pa i danima, jer radi se o prazniku beskonačnog, bezgraničnog, svevremenskog, koji čovjeku daje dodatnu snagu da bude bolji, humaniji, darežljiviji i otvoreniji prema drugima.
- Da izbaci iz sebe i srca svoga ono što ga sputava da voli. To su praznici u svakom narodu koji nama daju dodatnu snagu da izdržimo i budemo ljudi. Zato su uz praznike ljudi veseliji, ali oni bi nas trebali naučiti da budemo takvi i između praznika – kaže goraždanski paroh Mihajlo Andrić.
Božić je praznik radosti. Isus Hrist rođen je u teško vrijeme, kada je rod ljudski moralno posrnuo. Rođen je u pećini, jer za njega nije bilo mjesta među ljudima, dodaje Andrić.
- Kada se Hristos rodio u pećini, u jaslama u štali, gdje su pastiri sklanjali ovce, anđeoska pjesma se čula: “Slava Bogu na visini, a na zemlji mir među ljudima i dobra volja”. To je radosni praznik koji je nebo objavilo zemlji – ističe Andrić.
Preduvjet svakom prazniku je čisto srce, jer samo tako se ljudi iskreno mogu radovati. Običaji se razlikuju od mjesta do mjesta, ali u suštini su slični. Od Tucindana, kada se prinose žrtve, najčešće janjad, pa se priprema pečenica za božićnu trpezu. Na Badnji dan domaćini idu u šume i sijeku badnjake, nose ih kući kao simbol drveta koje su pastiri donijeli da pećinu po Hristovom rođenju učine toplijom.
Na Božićno jutro od badnjaka se loži vatra koju položajnik podstiče po dolasku u kuću nakon svete liturgije, uz želje da koliko varnica toliko bude i sreće, para, ovaca, blagostanja i ljubavi. Tokom božićnog ručka lomi se česnica, u kojoj je skriven novčić, a kome pripadne po tome se sudi koliko će sreće imati u životu - pojašnjava Andrić.
Dok razgovaramo u crkvi Svetog Đorđa u Sopotnici, mjestu koje spaja Goražde i Novo Goražde, sjećamo se kako je mnogo iskušenja u protekloj godini prešlo preko leđa ovdašnjeg naroda. Neka od njih još traju. Možemo li pandemiju, zemljotrese i nevolje svake vrste tumačiti i kao znakove da smo možda skrenuli s pravog puta, na koji se trebamo vraćati?
- Ovo su opomene, jer i roditelj koji želi dobro djeci svojoj nekad kaže – ne može tako, pa ga možda i kazni na neki način. Djetetu se to učini kao kazna, ali on je to njemu dao iz ljubavi. Izgleda da smo mi to malo i shvatili, da smo i iz ove korone nešto naučili, a ako jesmo, onda nam je korona bila lijek i ona nam je bila na dobro – kaže paroh Mihajlo Andrić.
On dodaje da kada i nedavne zemljotrese ne budemo doživljavali da su se desili nekom drugom, kada shvatimo da su se oni desili nama, tek tada ćemo zaista biti ljudi.
- Zaista nema iskrene radosti ako čovjek nema Boga u sebi. Jer samo je Bog radost, sve drugo je tuga, žalost, jad i čemer. Preporučio bih da postanemo ljudi, da iskreno zavolimo Boga. A kad će biti nama neki barometar da smo ga zaista zavoljeli? Kad zavolimo sve ljude na ovom svijetu, znajte da ste tek tada zavoljeli Boga i tek tada imate Boga u sebi – ističe u božićnoj poruci vjernicima pravoslavne vjere, ali i svim ljudima u BiH, paroh Mihajlo Andrić.
