Ko ima novaca plati krijumčara sa čamcem. A ko nema, pokušava pregaziti Drinu. Ako ih uhvati, BiH-policija ih vraća u rijeku. Reporterka DW-a bila je u Banji Koviljači – gdje su migranti očajni, a mještani ljuti.
Prvih jesenjih dana između Malog Zvornika i Banje Koviljače Drina još uvijek ima dijelova na kojima se nalaze takozvani gazovi. Tu noću prolaze izbjeglice koje pokušavaju prijeći granicu prema Bosni i Hercegovini.
Na napuštenoj željezničkoj stanici Banje Koviljače, na pruzi koja u stopu prati Drinu, reporteri Dojče Velea (Deutche Wlle) zatiču desetak momaka. Nekoliko njih sjedi na peronu. Jedan ima ranu na nozi, na cjevanici mu nedostaje veliki komad mesa. Ispire ranu vodom i nešto malo joda.
- Pao sam u rijeci kad nas je bosanska policija vratila s granice. Na oštar kamen. Užasno me boli, i nikako da počne zarastati - kaže ranjeni mladić sa zaštitnom maskom na licu. Drugi pokazuje ruku na kojoj se vide svježi ožiljci od ugriza psa. Neki čovjek je pustio psa na njega, kaže.
Ovi mladići iz Pakistana i Afganistana govore istim jezikom: Urdu. S njima je i jedan Marokanac. Ovdje su već sedam dana. Spavaju na betonu na davno odbačenim dekama i madracima.
Kažu da su posljednji put jeli prije dva dana. Nemaju novaca pa jedu ono što nađu po okolnim vrtovima. Tri puta su probali prijeći Drinu. Pokuša će opet, unatoč strahu od bosanske policije. Samo da njihovom prijatelju noga bude bolje. Iz ovog košmara, kažu, moraju izaći.
- Oni koji imaju novaca idu organizirano čamcima. Mi nemamo novaca, moramo sami. Ali bosanska policija je strašna prema nama. Posljednji put su gurnuli trojicu u Drinu, a oni nisu znali plivati. Utopili su se - kažu oni.
Nema službene potvrde ovih tvrdnji, mada se sa svih strana čuje da se ljudi guraju u vodu kada pokušaju prijeći granicu. To nisu mogli pitati ni bosansko-hercegovačku niti srbijansku policiju jer su dva ministarstva unutrašnjih poslova ignorisala upite DW-a.
Migranti u Banji Koviljači djeluju kao da su se već pomirili s tim rizikom. Srbijanske policije se, kažu, ne boje. Policajci ih ne diraju, ali su im rekli jasna pravila: smiju boraviti samo na napuštenoj željezničkoj stanici, ali da ih ni tu ne bude previše. Policija ih tu redovno obilazi.
Robert Lestmajster, direktor Centra za tražitelje azila u Banji Koviljači, potvrđuje da je rizik prelaska preko Drine ogroman. Do sada su u rijeci pronađena najmanje četiri mrtva tijela.
- Čujemo da neki ljudi prelaze uz pomoć užadi kada je nizak vodostaj i mogu pregaziti Drinu, a nekad čamcem. To sve organiziraju njihovi državljani koji malo duže borave ili u Srbiji ili s druge strane - kaže on.
-
Ali granična policija BiH sada radi dosta strože kontrole, s dronovima, kamerama. Bilo je slučajeva da po stotinu ljudi uhvati i vrati nazad. Doduše, isto tako i preko vode. Bez puno zadržavanja, administracije, samo kažu: vrati se kako si i prešao. Bar smo tako mi čuli - kaže Lestmajster.
Te kontrole učinile su da se ni pruga više ne koristi kao ruta, jer su svi pokušaji da se prevezu lokalnim teretnim vozovima bili bezuspješni. Upravo je taj granični prijelaz Karakaj prioritet Ministarstvu sigurnosti BiH u borbi protiv ilegalnih migranata, rečeno je ovih dana.
Mnogi mještani u Banji Koviljači osjećaju se nelagodno. Skoro preko puta željezničke stanice na kojoj se okupljaju migranti Lepa Dragojević izdaje apartmane i jako je ozlojeđena što zbog ovakve situacije trpe i mještani i turizam.
Erike Bua je tražitelj azila iz Gane. On je automehaničar i želi taj posao raditi i u Srbiji. Ovdje ima mir koji je želio i ostat će tu. Zna da ljudi pokušavaju prijeći granicu preko rijeke i nikoga ne krivi što traži bolji život, ali misli da je bolji život tamo gdje je mir.
I samohrana majka iz Sirije Hana je istog mišljenja. Njen put s dvoje djece traje četiri godine. Nema namjeru dovoditi sebe i djecu u opasnost zbog rijeke i bosanske policije.
