Nuri Mustafić (75) iz Bajramovića, petnaestak kilometara od Srebrenice, već 25 godina nema ko da otvori vrata kuće. Iako zna da nema koga dočekati, godine provodi stojeći pored prozora gledajući na put hoće li se neko od njenih najmilijih pojaviti.
Kaže da uz ono malo snage i zdravlja, dane izolacije zbog koronavirusa provodi radeći na njivi i u plasteniku. Ove godine zasijala je krompira, luka i drugog povrća više nego ikad.
- Samoća i tuga gore su od koronavirusa, ali živjeti se mora. Teško mi je i zbog zabrane kretanja, više od 30 dana nisam otišla u Memorijalni centar da proučim Fatihu svojim najmilijima i što se još ne zna da li će biti dženaza i ukop 11. jula – kaže Mustafić.
