Koji kilometar dalje od linije koja razdvaja zvorničku i bratunačku općinu, na magistralnom putu Zvornik – Sarajevo, smjestilo se selo Konjević Polje.
Područje simbolizuje petnaestak sela , a dio uz raskrsnicu koja odvaja put za Srebrenicu, kako se pamti, zvali su Tekija.
E, u toj Tekiji, uz sami glavni put, s lijeve strane, nalazi se imanje Fate Orlović.
- Orlovići su u Tekiji više od petsto godina. Od Hamza-dede čuvenog šejha koji je sagradio Orlovića tekiju poviše sela, pa do danas i rađali su se, i umirali , i sinove svoje ženili, i kćeri udavali, ali frtalja zemlje od Orlovića imanja nikad niko nije odnio. Kćeri nikad miraza u zemlji nisu nosile... Braća, jednostavno, sestrama isplate miraz u novcu, ali komad Orlovića zemlje nije mogao otići u drugu familiju – objašnjava Fata Orlović značaj svoga prezimena koje donekle otkriva i razloge njene višegodišnje grčevite borbe za dio imanja koje joj je nasilno otela Srpska pravoslavna crkva.
Da li je legenda o Orlovića imanju ono što je presudilo da Fata Orlović postane sinonimom borbe za svoje korijene, ili je u pitanju po mnogo čemu «posebna japija» koja čini ličnost ove šezdesetpetogodišnje starice, za one koji poznaju njenu narav, vjerovatno će uvijek postojati dilema.
- Kad sam se htjela udati za svog Šaćira, meni moj rahmetli otac kaže "znaš li u kakvu familiju ideš". I moja familija Huseinovići je plaho jaka familija bila, ali su se Orlovići poštovali. Otac mi Šaban bio čvrst čovjek, pametan, nema šta nije znao. Kad on udari nogom od tavan, onda je to bilo tako i nikako drukčije. Svi mi kažu da sam se na njega bacila – započine priču o svojoj porodici i o svom životu u Konjević Polju, Fata Orlović.
Fata je sa Šaćirom Orlovićem izrodila sedmoro djece. Šabana, Minku, Hasana, Huriju, Zlatku, Senu i Ejuba. Prije rata napravila je, kaže, četiri kuće. Jedna, ona njena i Šaćirova, bila je upravo na temeljima ove obnovljene u kojoj sada živi, a ostale tri su bile «sinovske».
A onda je došao rat, bježanje, najprije iz Konjević Polja u Srebrenicu, pa iz Srebrenice, 1995.godine u Tuzlu.
- Odvojiše Šaćira u Potočarima i do danas nema traga o njemu. Djeca, hvala Bogu, preživjela. Takva sudbina....A onda nije prošlo ni godina-dvije, kako smo došli u Tuzlu, čujem ja prave crkvu u mojoj avliji. U kući mi, vele nastanila se neka porodica iz Ilijaša i još u donji sprat uselili stoku-.
Kada je prva skupina povratnika krenula put Konjević Polja i drugih bratunačkih i srebreničkih sela, sa njima se "u izvidnicu" priča Fata, zaputila i ona. I imala je šta i vidjeti. Priča da joj je u avliji napravljena pravoslavna crkva, pokazala se tačnom.
-Nisam ja plaho dvoumila. Mislim da je to bila 1999.godina. Odmah nađem advokata da mi napravi tužbu i tužim Srpsku prvoslavnu crkvu. Odnesem tužbu u Sud u Srebrenicu, ali neće da je prime. Samo što me ne istjeraše iz one zgrade. Ma, velim, nećete vi majčin sine samnom tako lako završiti, ne dam ja one avlije zbog mog mrtvog Šaćira, zbog mog svekra i zbog onog Hamza dede, nezvala se ja Fata... -.
I tako je krenulo. Fata je, ponovo 2000.godine tužila Srpsku pravoslavnu crkvu. Osim što su se sudovi oglašavali nenadležnim, što je njen predmet općinska i entitetska administracija šutala od jedne službe do druge, od jednog do drugog ministarstva, Fata se nije dala zbuniti.
- Mislili su oni da sam ja nepismena i stara pa će me lakše prevariti. Čim sam podnijela tužbu dođem onim što su stanovali u mojoj kući i kažem da ja hoću da se vratim i da mi isprazne kuću. Bilo je proljeće i vele mi, nemoj nas dirati dok djeca ne završe školu pa ćemo mi sami napustiti. Hajde, velim, neću ja njihovu djecu da bihuzurim, bolji sam ja čovjek od njih. Sačekam raspust. Dođem jedan dan u Konjević Polje, kad imam šta vidjeti. Jesu iselili , ali su svu kuću opljačkali, pogulili i vrata i prozore i sve što su mogli odnijeti, odnijeli su.
Fata je već 2002.godine krenula u obnovu svoje porodične kuće. Sudski proces sa SPC je unaprijed bio osuđen na propast, ali ona nije odustajala. Pisala je i načelniku općine Bratunac i premjeru RS-a i ministrima u Vijeću ministara. Prvo je, 2004.godine, reagiralo Ministarstvo prostornog uređenja RS koje je naložilo pečaćenje crkve do okončanja sudskog postupka zašto je sa mjesta ministra odmah smijenjen Mensur Šehagić kao opomena svima koji ubuduće pokušaju pitanje crkve u Konjević Polju na zakonu rješavati.
- Vratila sam se u svoju kuću, premda sam znala da ću svaki dan biti uznemiravana. Svako malo neko dođe pred crkvu zvoni zvonima i kad treba i kad ne treba. Uvečer mi hodaju ispod balkona zovu me "turska krmačo". U oči mi govore da sam "oprasila sedmoro", psuju majku tursku, balijsku, kako im kad padne na pamet. Prijete da će me iseliti, da će i mene ubiti kao što su mi ubili Šaćira, napišu na kartonu četničke parole pa mi ih ostave pred vratima... Ali ne znaju oni od kakve sam ja japije.
Fatina osmogodišnja borba za pravo nad svojom imovinom još traje. Nakon niza fizičkih napada na nju za koje i danas, isključivo, optužuje sveštenike SPC i pripadnike policije RS-a, Fata se početkom 2007.godine našla ponovo na sudu, ali, ovog puta zbog tužbi koje je protiv nje podnijela lokalna policija, stavljajući joj na teret da je u 2003., 2004. i 2005.godine izazivala rasnu i vjersku netrpeljivost. Sud je Fatu oslobodio optužbi, što joj je dalo novu snagu. Ponovo je tužila SPC sa istim zahtjevom kao što je to radila i 1999. i 2000. godine tražeći od države da joj vrati ono što joj je nasilno oteto.
Kako su je zidali hoću da ciglu po ciglu razidaju
-Samo sud! Svi kude državu da je ovakva i onakva, ali ja vjerujem u sudove. Jeste pravdu teško dočekati, ali će nje biti. Ja sam stara i nemam šta plaho zažaliti i zato neka ne misle oni koji su mi crkvu pod prozorima napravili da ja nisam mogla negdje nabaviti dinamita i crkvu dići u zrak. Možda su to i željeli?! Ali nisam htjela. Ne! Nije Fata terorista kao što su to oni koji nasilu otimaju tuđe. Hoću da, kako su je zidali i pravili, tako da je ciglu po ciglu razzidaju i odnesu sa moga. Jer ne borim se ja protiv crkve, već protiv nasilnika .