Kada je Donald Tramp (Trump) samo petnaestak minuta prije napada naredio povlačenje eskadrile koja je onomad trebala bombardovati Iran, svijet je spašen, ali ko zna za koliko dugo. Jer, iako smrtonosni projektili nisu lansirani ispod krila američkih lovaca ili iz utrobe podmornica apokaliptička priča se nastavlja. Strah nas još nije prošao, jer imamo predsjednika, kaže poznati američki novinar i TV voditelj Lorens Odonel (Lawrence O'Donnell) – nepredvidivog temperamenta i neukrotivih impulsa.
Do posljednje riječi
Doduše, Trampove riječi, kako nije želio da puca po Irancima zbog moguće pogibije 150 ljudi su kao jato bijelih golubova mira. Ali, odmah su se oglasili jastrebovi rata, pa se istinski rat riječi nastavlja.
Povrh svega, predsjednik je zabrinutim američkim novinarima rekao da bi rat sa Iranom kratko trajao, računajući valjda na upotrebu taktičkog nuklearnog oružja. A kao žao mu stotinjak ljudskih života?!
Istini za volju, Tramp nije prvi američki političar koji te prijetnje izgovara. Te je, bukvalno iste riječi, 22.aprila 2008.godine upotrebila i Hilari Klinton (Hillary Clinton) kad je bila državna tajnica, prijeteći Iranu, da će ga sravniti sa zemljom.
Dobri znalci Orijenta, kakvih je u Americi najviše, počev od unverziteta do obavještajnih agencija, sada alarmiraju javno mnijenje, kako se ne bi smjelo ući u rat sa Iranom, jer ta zemlja nije Irak ili Avganistan; više je nalik Vijetnamu. I američki Kongres je otpočeo kampanju kako bi vratio stare ustavne ovlasti po kojima jedino predstavnici američkog naroda, a ne Bijela kuća mogu objaviti rat nekoj naciji. A to, ruku na srce, nisu poštovali mnogi američki predsjednici prije Trampa – od Klintona (Bill Clinton) do Buša juniora (George W. Bush).
Istinski znalci, sada najradije i opet citiraju onu staru mudrost, koja se kao psihološki algoritam odabranih riječi pripisuje islamskom učenjaku Gazaliju: “Pazi šta misliš, jer to što misliš počet ćeš govoriti. To što govoriš počet ćeš raditi. To što radišo odredit će tvoj karakter, a tvoj će karakter definisati tvoju (našu) sudbinu”!
Nažalost, aktuelna bliskoistočna geostrategija daleko je od Gazalija.
Prst ludaka na obaraču
To je i zato jer živimo u doba televizije i interneta, a ne u doba Kanta, Hegela ili Getea, unatoš što je ovaj potonji, iako veliki pjesnik služio i kao ministar odbrane. Očito, odluke o ratu i miru, danas donose neki manje sofisticirani ljudi.
Onomad, je ovdje u UN-u, predsjednik Vijeća sigurnosti na zahtjev Amerike, zbog Irana, sazvao hitnu sjednicu. Pri tome je iranski ambasador bio izložen i “rešetanju” novinarskim pitanjima,ali nam je uspio pokazati radarske snimke, tvrdeći da je to dokaz, kako je nedavno oboreni američki dron, navodno bio u iranskom zračnom prostoru.
Američki ambasador je pak, samo pročitao dvije stranice optužbi na račun Teherana, navodeći kako se Iranu ne smije dopustiti da diže u zrak trgovačke brodove u Hormuškom moreuzu. I, odmah pobjegao od nas , okupljenih novinara ispred Vijeća sigurnosti UN-a, koji su, znam to, imali puno neugodnih pitanja i za ovog diplomatu.
Situacija začas može izmaći kontroli, pa bi neki kaplar ili general, svejedno, na bilo kojoj strani , mogao “svojevoljno” povući prst na obaraču. Jer, kao što to reče Gete, "ne treba nam ići u ludnicu da bi smo pronašli ludake, “naša je planeta glavna mentalna institucija univerzuma”.
Onomad su američki novinari ponovo podsjetili i na famozni roman“Augustovski topovi” (“The guns of August”) autorice Barbare Tišman (Tichman) iz 1914., koji govori o tome kako su pogrešan narativ i neracionalan sentiment o vlastitoj nadmoći doveli do frankobritanske ofanzive radi zaustavljanja njemačke vojske u Francuskoj. Pogrešne procjene i neprecizne riječi, tako su se pretvorile u najodvratniji četvorogodišnji, rovovski rat blata ikrvi. Sarajevski atentat bio tek samo očekivana balkanska iskra za Prvi svjetski rat u kome je poginulo 37 miliona ljudi, vojnika i civila.
Veći katolici od Pape
Zbog mnogo čega, Amerikanci ovih dana najviše kritikuju Ameriku, nasuprot, recimo, Balkanca,koji je lažno (znamo mi to) hvale, ulizujući se, i tako, ne doprinoseći mnogo. Dakako, zdrav se poredak ne brani apolegetikom, a pogotovo ne samo svrstavanjem uz najmoćnije, zato što su najači često zasljepljeni vlastitom moći, ili mitom o tome.
Mnogi su se prisjetili tragične epizode i onog opasnog trenutka, kada je 2003.godine tadašnji američki državni tajnik Kolin Pauel (Colin Powel) u Vijeću sigurnosti UN-a podigao epruvetu u kojoj je bio “dokaz”, da Sadam Husein razvija biološko i hemijsko oružje, da nas sve potruje. Sada znamo, bile su to lažne tvrdnje.
Onda je Buš mlađi izgovorio one opake riječi, “ko nije sa nama, taj je protiv nas”. Ostalo je historija. A Pauel je za američki “Public radio” (PBS), priznao (17.maja 2016.) da ga ta epruveta još proganja kao griža savjesti.
Moram još javiti i ovo, jer na Balkanu opet počinje razmetanje, pogrešna priča, pa i utrka, ko će u Trampovu “koaliciju protiv Irana”, iako je ona za sad tek medijski balon. Zapravo, više je Amerikanaca protiv rata sa Iranom, nego onih koji su za to. A o Evropljanima da i ne govorimo.
Ovdje u UN-u, ambasadori evropske trojke, Velike Britanije, Francuske i Njemačke, već su zaokrenuli kormilo na novo/staro mirovno rješenje umjesto suludog rata. Evo vijesti: Njemački ambasador u UN-u Kristof Hejsen (Christoph Heusgen), pozvao je na povratak UN rezoluciji “broj 2231” o iranskom nuklearnom dogovoru.
Tu rezoluciju naravno, samo treba naći na internetu i za početak je pročitati, pa se onda "svrstavati".
