Države zapadnog Balkana pretvaraju se da provode reforme kako bi ispunile uvjete za napredak prema članstvu u Evropskoj uniji, a EU se pretvara da ih želi primiti.
Tako se može opisati sadašnje stanje u procesu proširenja koji je praktički ušao u slijepu ulicu. Neke države EU, prije svih Holandija i Francuska, najradije bi rekle da više nema proširenja. Ali to ne mogu jer znaju da bi takva poruka mogla izazvati nove tenzije u regiji zapadnog Balkana, gdje je budućnost u EU ono što im je zajedničko, koliko god daleko bilo ono što zovu “evropskom perspektivom”, navodi EurActiv u analizi.
Ono što se događalo posljednjih dana oko usvajanja zaključaka o procesu proširenja na sastanku Vijeća općih poslova najbolji je primjer koliko je nastavak proširenja nepoželjna tema.
Diplomati u radnim skupinama, stalni predstavnici država članica, a potom i ministri danima su se konsultirali o tome kako odbiti prijedlog o otvaranju pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, a da se to ne protumači kao odbijanje. Dakle, majstorima za jezične akrobacije, kakvih je EU puna, bila je zadaća kako javnosti prikazati da je NE zapravo MOŽDA, a da se to MOŽDA shvati kao DA. A za obje države je Evropska komisija, kao najpozvanije tijelo vrednovanja zasluga u ispunjavanju kriterija, rekla da su ispunile potrebne uvjete i predložila otvaranje pregovora.
Za Sjevernu Makedoniju, koja je upravo da bi dobila datum otvaranja pregovora pristala i na promjenu imena, ovo je deseta godina zaredom da Komisija predlaže otvaranje pregovora. Do sada je kao izgovor bila grčka blokada. Sada se Grčka više ne protivi jer je sporazum o rješenju spora oko imena već stupio na snagu. Ali sada otvaranje pregovora blokira Francuska, uz pomoć Holandije i prešutnu podršku Njemačke.
Teško je reći je li iskrenije to što rade Holandija i Francuska koje jednostavno kažu da su protiv ili Njemačka koja se izvlači na potrebne procedure u Bundestagu. Holanđani su uvijek govorili da oni imaju “striktan, ali pošten pristup”, no potonje je sada ispalo pa je ostao samo “striktan pristup”. Koliko je ta država protiv proširenja EU, pokazuje i primjer Ukrajine koja je ušla i u rat kako bi se približila Evropskoj uniji da bi u Holandiji na referendumu građani glasali čak i protiv Sporazuma o pridruživanju koji nema nikakve veze s mogućim članstvom u EU.
Umjesto odluke, države EU najviše su vremena potrošile na pregovore o tome kako odgoditi odluku i kako je formulirati. Hoće li, kada postave novi rok za odluku u jesen, spomenuti septembar ili oktobar, ili ništa. Hoće li najaviti “pozitivnu” ili “sadržajnu” odluku. Holandija, Francuska i Njemačka mudro su iskoristile i Evropsku komisiju kako bi im pomogla u odgodi odluke. Prvo su tražile da Komisija odgodi usvajanje paketa za proširenje dok se ne završe evropski izbori.
Dakle, umjesto u aprilu, paket je objavljen krajem maja. Sada kažu da je prekratko vrijeme razlog za to što će se “ovom pitanju vratiti poslije…”. Najsmješnije je kada se skeptičnost oko proširenja EU u državama članicama pripisuje porastu podršku krajnjoj desnici. A najveći kočničari proširenja su vlade u kojima su liberali (Holandija i Francuska) te demokršćani i socijaldemokrati zajedno (Njemačka). EU nije iskrena oko proširenja i bilo bi bolje da se prestane pretvarati. Njemačka je donekle ipak otvorena za nastavak procesa, ali nakon što s vlasti ode Angela Merkel, stvari bi se i u toj državi mogle promijeniti jer prijatelja proširenja ni tamo nema puno. A više od 60 posto građana Njemačke, slično kao i u Francuskoj, ionako se protivi prijemu novih država u članstvo EU.
S druge strane, ni liderima država zapadnog Balkana, od kojih su neki pretplaćeni na funkcije i gotovo doživotni lideri, nije toliko stalo do neke stvarne “evropske budućnosti”, a kamoli do ispunjavanja uvjeta u borbi protiv korupcije, organiziranog kriminala, nepotizma, osudi ratnih zločina i depolitizaciji sudstva. Možda su u pravu neki od takvih lidera u regiji kada kažu da takvih pojava ima svugdje, pa i u EU, no to im ne pomaže. Jer, među ostalim, i loše iskustvo s nekim državama koje su ranije primljene u EU koristi se kao razlog za stavljanje prepreka onima koji čekaju na redu u procesu proširenja.
U takvim okolnostima i Hrvatska će biti u neugodnoj situaciji kada tokom predsjedanja EU sljedeće godine bude pokušala oživiti proces proširenja na posebnom samitu u Zagrebu. Jer će možda Francuska, Njemačka i Holandija imati suprotne planove, da taj proces dodatno uspore ili da izađu s nekom alternativom za te države koja ne bi značila punopravno članstvo.
