Kako siješ, tako ćeš i žeti. Time se može sumirati kraj jedne egocentrične ere čija je centralna figura bio Zlatko Lagumdžija.

Sadio je Lagumdžija nakaradno, a rezultate toga žnjeo je prekjučer. Nakon što je godinama protjerivao i kažnjavao sve one koji bi drugačije mislili, SDP je smogao snage da svom dugogodišnjem predsjedniku pokaže izlazna vrata.

Time je zatvoren krug koji je Zlatko otpočeo prljavim igrama.

Tupi zvuk

Oni koji prate dešavanja u ovoj stranci i oko nje, komotno mogu reći: Konačno! Otkako je u brutalnom obračunu sa stvaraocima SDP-a preuzeo kormilo stranke, Zlatko Lagumdžija više je radio na urušavanju ideje socijaldemokratije nego na njenom jačanju, a samu stranku gurao je u slobodni pad.

Ispostavit će se da je to bio i početak njegovog slobodnog pada.

U svoj pohod Lagumdžija je krenuo silovito. Obračunavao se i svađao s istaknutim članovima koji su bukvalno napravili SDP.

U grupu koju je Zlatko pretvorio u kažnjeničku bojnu spadaju Nijaz Duraković, Ivo Komšić, Bogić Bogićević, Miro Lazović, Esad Zgodić... U posljednjem rastjerivanju svakoga ko misli drugačije stradao je Željko Komšić.

Tako je SDP pod njegovim vodstvom iz svakih izbora izlazio slabiji, a Lagumdžija je ipak dobivao podršku da nastavi predsjednikovanje partijom. Jasno je da podrška nije bila iskrena, jer je većina članstva glasala iz straha, a potajno su Lagumdžiju opisivali kao „čovjeka koji gubi na izborima, a dobiva na kongresima“.

U prilog tome ide i činjenica da Lagumdžija kao nosilac SDP-ove liste nije dobio podršku birača za Državni parlament. Uglavnom ga je spašavala kompenzacija.

Potpuni krah SDP je doživio na izborima 2014. godine. Tupi zvuk udarca partije o dno, dugo je odzvanjao u glavama SDP-ovaca. Svima je bilo jasno da su potrebni potpuna i temeljita rekonstrukcija partije, rezanje familijarno-tenderskih veza, jednoumlja... Svega onoga čega je Lagumdžija personifikacija.

Već na idućem kongresu, Lagumdžiju su partijski drugovi detronizirali i dali mu mjesto u Glavnom odboru. Potpuno marginalizirana uloga, naravno, nije zadovoljavala Lagumdžijin megalomanski ego.

Na samom početku, dao je sebi za pravo da kritizira novo rukovodstvo stranke koje predvodi Nermin Nikšić. Svaki teški korak koji je vodio oporavku, demokratizaciji i normalizaciji odnosa unutar poljuljanog diva, što je SDP bio prije Lagumdžijinog vakta, praćen je podužim pismom u kojem Zlatko drži pridike.

Igre prijestolja

Odmah je bilo jasno da se Lagumdžija ne miri s činjenicom da je politički penzionisan i da njegovo mišljenje više nikome nije važno. Okrenuo se onome što najbolje zna – prljavim igrama i spletkarenjima.

Svaka od spletki u svojevrsnim „Igrama prijestolja“ koje je vodio Zlatko imala je za cilj gušenje Nermina Nikšića i vraćanje njega za kormilo SDP-a. Crvenu liniju prešao je formiranjem paralelnog SDP-a, takozvanog Socijaldemokratskog pokreta (SPD).

Kap je to koja je prelila čašu - čašu koju je Zlatko godinama punio unutarstranačkim obračunima, korupcijskim aferama, skandalima, nepotizmom, ego tripovima...