Salih Mujeketić, 52-godišnji ovčar iz Željeznog Polja, već je skoro četiri decenije i ljeti i zimi uz svoje stado. Trenutno se brine o 300 ovaca i kaže da bi samo zatvor i rudnik teže podnio od posla kojim se bavi pa mu je drago da njegovim trnovitim putem nisu pošla dvojica sinova.

Stariji Husein (24) je student u Mostaru, a mlađem Hasanu (22) baš u vrijeme naše posjetu Salihu u Malešićima kod Gračanice, gdje je stado trenutno na ispaši, bio je posljednji dan nomađenja. Vršio je posljednje pripreme za nastavak života u Švicarskoj. 

Bolje nisam znao

- Nije čudo što sin odlazi iz Bosne i Hercegovine. Ako sam ja ostao 37 teških godina sa stadom, po kiši, suncu, zimi, snijegu da se patim, ne mora on. Ja, izgleda, za bolje nisam znao, on malo više vidi od mene. Vrijedan je, snaći će se. Nomađenje je teško, počesto i opasno. Evo, snijeg je zameo stado pa se ovcama mora kupovati sijeno, kukuruz – govori nam ovaj vrijedni ovčar.  

Objašnjava da je počelo janjenje ovaca, to je najteži posao za njih, ovčare. - Drago nam je, u jednu ruku, što nam se stado povećava, a s druge strane, cijelu noć neko od nas oka ne smije sklopiti, mora dežurati pa, kako se koja ovca ojanji, janje se mora odmah prihvatiti i ugrijati ga u šatoru uz vatru da se ne smrzne – govori Salih.

Vukovi i medvjedi

Tri mule Miško, Arap i Zela i tri psa velika su pomoć ovčarima u nošenju tereta i zavraćanju stada. Salih je pun riječi hvale za ljude iz Malešića, koji razgrnu snijeg do njihove baze u šumi Kršići. Kad stigne april, Salih će sa svojim stadom nazad, u Željezno Polje. Stići će za mjesec teškog puta i onda pravac na svoju planinu Mahnjaču, na kojoj mora biti oprezan i stado čuvati od vukova i medvjeda. Ljut je na vladu Zeničko-dobojskog kantona, koja poticaje za ovčarstvo nije isplatila dvije godine.

Kaže da je danas teško naći radnika da radi osam sati i dobro ga platiti, a kamoli da je uz stado 24 sata dnevno, pod vedrim nebom i na hladnoj zimi. Trenutno mu pomažu sestrić Almedin Husić i pomoćnik Vernes Tutnić.

Tri dana i noći bez sna

- Ko ne zna šta je biti nomad, neka proba tri dana i tri noći, bez sna, život skoro pod vedrim nebom, na snijegu i ciči zimi, pa me ni pitati neće kuda ja i zbog čega odlazim. Meni su 22 godine, hoću da radim tamo gdje ću biti plaćen i da sebi planiram budućnost. Ovo je živa patnja – kazao nam je Hasan na upit o odlasku u Švicarsku, moleći da ga ne fotografiramo.