Nedavno, na Partizanskom groblju u Mostaru, reče vispreni Fadil Novalić: „Da po'sjetimo, riječ partizansko dolazi od riječi partizani.“
Nakon ovog oštroumnog zaključka, do koga je, vjerujem, došao nakon niza godina analiza, lingvističkih istraživanja i dedukcijskih metoda, Fadilaga doda i ovo: „Moramo sebi pojasniti da partizani nisu bili tek obični ljudi, zato što su bili na tom putu, putu borbe protiv antifašizma.“
SDA u svom kapacitetu ima respektabilan niz zbunjenih likova
Baš je to Fadil sebi fino pojasnio. Sličnu izjavu, u više navrata, lupetale su i druge Fadilove stranačke kolege, pa iz toga možemo izvući nekoliko preciznih zaključaka.
Pod A, stranka SDA je organizacija koja u svom kapacitetu ima respektabilan niz zbunjenih likova koji ne znaju jesu li pošli il' su došli. Pod B, riječ je o ljudima koji, moguće podsvjesno, žale za ishodom Drugog svjetskog rata.
Upravo zbog njih i sličnih, veoma je važno sjetiti se i podsjetiti, što bi rekao Fadil – po'sjetiti, na neke važne datume vezane za partizanski pokret, a riječ „partizanski“, gle li čuda, kao i „partizansko“, potiče od imenice „partizan“, kako mudro zaključi premijer.
Jedan od tih datuma, moguće i najvažniji za našu zemlju, je 25. novembar. Dan kada je održano Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) u Mrkonjić-Gradu. Ime jeste malo nezgrapno, pa hajde da zbog raznih Fadila pojasnimo: riječ “Zemaljsko” ima semantički korijen u imenici “zemlja”.
E, šta se značajno desilo toga dana 1943. godine pa da, mada je riječ o zvaničnom državnom prazniku, iz godine u godinu, iznova tvrdim kako se preskromno obilježava taj datum? Nije se desilo ništa značajno, izuzev što je toj istoj državi vraćena državnost i potvrđene su njene istorijske granice, koje su datirale još iz vremena srednjovjekovne Bosne. Eto, samo ta sitnica se desila. Ništa bitno, Fadile. I samo da neupućenima pojasnim, vokativ “Fadile” ima semantički korijen u vlastitoj imenici “Fadil”.
Bošnjačka elita našla način da slavi vlastite izdajice svoga naroda
Nakon što je okupatorska turska sila Bosni oduzela državnost 1463. godine, 25. novembra 1943. partizanija okupljena u Mrkonjić-Gradu vraća Bosni i Hercegovini ono što joj pripada.
Znam, potpuno sam svjestan da će to što Tursku nazivam okupatorskom silom šokirati profinjeno bošnjačko uho, ali vrijeme je da im neko to pojasni. Osmanlije su bile okupatori naše zemlje, a begovi izdajice ili da ih nazovemo nešto novijom definicijom kvislinzi, koji su uzimali poreze od bosanske sirotinje i slali ih u Stambol, a sve zato da bi oni mogli guzičariti i žderati na svojim minderima.
No, i pored ovog istorijskog fakta, bošnjačka elita je našla način da slavi vlastite izdajice svoga naroda. Teško je naći i jednog bega po kome nije nazvana ulica u Sarajevu, i to mahom u strogom centru. Tako, recimo, moju ulicu Filipa Kljaića, partizana koga su četnici okrenuli na ražnju na romanijskoj visoravni, zamijeni ulica Kemal-bega.
O prvoborcu, antifašisti i partizanu Filipu Kljaiću vjerujem da čak i prosječan pripadnik SDA ponešto zna. Međutim, o Kemalbegu čak ni oni, siguran sam, nemaju pojma. Zašto? Pa zato što je riječ o istorijski potpuno marginalnoj osobi, izdajici i kvislingu, koga je najbolje jednom prilikom opisao drug Nijaz Duraković: “Kemalbeg je bio poznat jedino po tome što je mogao sam pojesti sedam kila bureka i zaliti to sa tri litra jogurta.”
Država u kojoj će svi imati ista prava, i Sejdić, i Finci, i Pilav
Bilo je to u intervjuu koji je vodio Bakir Hadžiomerović, dobro se sjećam, a voditelj se umalo od smijeha nije prevrnuo sa stolice. Nijaz, i dalje ozbiljan k’o pištolj, reče: “Vama smiješno, ali ja vam govorim istorijski fakat. Pola janjeta je Kemalbeg mogao pojesti sam.”
Od 247 vijećnika, koji toga hladnog novembarskog dana izglasaše da se Bosni i Hercegovini vrati državnost, pazi sada ovo, niti jedan nema ulicu u glavnom gradu te iste države! Kako je to moguće!? Eto, moguće je. Ni po jednom od njih se ne nazva neka institucija. Kako je to moguće? Eto, moguće je. Ni po jednom od njih se ne zove neka škola u Sarajevu. Kako je to moguće. Eto, moguće je.
Ali se ulice zovu po begovima, a škole po, recimo, dokazanom fašističkom misliocu i budali Mustafi Busuladžiću. I onda se trebamo čuditi kada nam zvaničnici, poput Fadila, kažu kako su na pravoj strani bili oni koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv antifašizma. Lapsus? Ne bih rekao. Šta je babi milo, to joj se i snilo, kaže mudra narodna poslovica. I da ne bude zabune, riječ “narodna” semantički dolazi od imenice “narod”.
Osim niz važnih zaključaka koje je partizanija donijela u Mrkonjić-Gradu, ono što treba izdvojiti je činjenica da je Bosna i Hercegovina, odlukom na ovom zasjedanju, definirana kao jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi imati ista prava. Da ponovimo, nije zgoreg: “Svi imati ista prava.” I Sejdić, i Finci, i Pilav.
