Prošarana proplancima, šumovitim predjelima i šljivicima, planina Majevica ovih dana izgleda skoro nestvarno. Miriše prezrela šljiva, cijedi se slatki sok iz plastičnih posuda koje vrijedni mještani presipaju u plastične bačve. U šumi brekti motorka, čuje se potmuli udarac tek posječenog drveta. S visova i dubodolina izvlači se drvo za preradu i ogrjev...
Sijeku drva
U gustoj bukovoj šumi, na putu ka najvišoj koti, uzvišenju Udrigovo, srećemo Stanka Dokića (53), koji je napravio pauzu za doručak. Siječe i izvlači drva iz šume. Pomažu mu sin Milorad i bratić Cvijan.
Makadamski put kroz šumu teško savladavamo automobilom. Stanko, ljubazan i predusretljiv domaćin, spreman da pomogne, vodi nas do svoje kuće. U neposrednoj blizini je još nekoliko kuća. U Dokićima na Udrigovu žive i njegov brat Marko sa sinom Cvijanom, đakom pješakom, te stariji brat Branko sa suprugom.
Stanko kaže da je nekad u pet kuća Dokića živjelo tridesetak čeljadi. U svakoj kući bilo je po troje-četvero djece.
- Mi smo otpisani u vremenu i prostoru. Neko nas se sjeti samo uoči izbora. Put do naših kuća teško se savladava i traktorom i terenskim vozilima. Zimi je nemoguće doći do magistralnog puta. Saberemo malo brašna, soli, hrane za stoku i čekamo proljeće. Sreća, još nas zdravlje služi. Teritorijalno pripadamo Mjesnoj zajednici Tobut i Loparama, od kojih smo udaljeni trinaest kilometara, a mnogo nam je bliži Ugljevik. Živimo od sječe šume. Posao je naporan i težak, a zaradimo dnevnice od 20 do 30 maraka, kako-kad. Od nečega se mora živjeti - govori Stanko.
Objašnjava nam da je nekad u Dokićima i Dragićima živjelo i po desetero čeljadi. Svi su bili smješteni u malim kućama sa po jednom prostorijom. I nikome nije bilo tijesno. Danas u Dokićima živi ukupno devetero mještana.
Pješači do škole
- Nekad, kad s brda podvikneš i izgovoriš neko ime, uvijek će se neko javiti i odgovoriti. Danas se niko ne odaziva. Moj se sin oženio prije četiri godine. Ovdje se odavno nije čuo dječiji plač – dodaje Stanko.
U razgovor se uključuje i Stankov brat Marko. Kaže da je na Udrigovu, gdje se nalaze njihova imanja, nekad bila šuma i ostruga.
- Sve je manje ljudi ovdje, plašim se da će jednog dana ponovo ovo osvojiti šuma. Moj sin pješači do škole po četiri kilometra. Više se plašim za njega kad izađe na asfalt nego kad je u šumi. U šumi za njega nema opasnosti - dodaje Marko.
Nama treba posla
S druge strane Udrigova, u Puškovcu, potpuno je drugačija slika. Pogled puca na voćnjake, proplanke i majevičke visove.
Cvijetin Prelić (63) bere šljive. Kaže da je teško, ali se mora nešto raditi i zaraditi za zimu. Na našu konstataciju da barem imaju asfaltni put, Cvijetin odgovori:
- Druže, asfalt se ne jede. Nama treba više posla, jer mlade je ovdje, bez preduzeća i fabrika, teško zadržati.
