U javnosti se povela rasprava o mogućim posljedicama nove političke krize nakon što je u Parlamentu Federacije BiH blokirano donošenje zakona o izbornim jedinicama. Njime se trebao riješiti problem presude Ustavnog suda BiH po općepoznatoj apelaciji Bože Ljubića. Ta apelacija vezana je za ocjenu ustavnosti odredbi Izbornog zakona, prema kojima se vrši izbor delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH.
Nacionalni interes
Podsjetimo, Lidija Bradara i Drago Puzigaća, pijuni u rukama svojih partijskih šefova Milorada Dodika i Dragana Čovića, proglasili su ovaj zakon štetnim po hrvatski nacionalni interes. Znalo se da će se to dogoditi i onog časa kad ga je pet stranaka iz Federacije BiH (SDP, DF, SBB, Naša stranka i SDA) uputilo u parlamentarnu proceduru.
Dom naroda Parlamenta FBiH, treba odmah napomenuti, posjeduje ovlasti kao i predstavnički, a u toj činjenici sadržan je sav paradoks dejtonskog ustroja zemlje. Sastav doma naroda ne bira se, naime, na direktnim izborima nego na posrednim, prema etničkim kriterijima iz kantonalnih skupština. To podrazumijeva da relativni pobjednik na izborima ne mora imati i relativnu većinu u tri etnička dijela doma naroda. Od kraja rata do danas, to se nikad nije ni dogodilo pa se sa pravom može zaključiti kako baš zbog načina konstituiranja doma naroda na dvije razine vlasti, entitetskoj i državnoj, u BiH nije moguća građanska nego etnička demokratija.
Ljubić je u svojoj apelaciji Ustavnom sudu BiH želio samo jedno – da se sastav doma naroda bira proporcionalno teritorijalnoj zastupljenosti nacija, i to isključivo u Federaciji BiH. Podloga za takav zahtjev je nastojanje da se nacionalna prava ne baziraju na institucionalnoj vertikali sistema nego na teritorijalnim principima.
Time bi se na administrativno-zakonski način dovršio teritorijalni preustroj zemlje. Zakon o izbornim jedinicama koji je predložilo pet spomenutih stranaka, baziran je na Ustavu Federacije BiH, a pomiruje teritorijalni i institucionalni princip u ostvarivanju nacionalnih prava pri izboru delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH te, namjesto troetničke demokratije, omogućava multietničku.
To podrazumijeva da svaki građanin na svakom dijelu teritorije Federacije može ostvariti svoje pravo da, s obzirom na nacionalnu pripadnost, bude biran u federalni Dom naroda. U pregovorima, vođenim pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, HDZ, na čelu s Draganom Čovićem, neprestano je zastupao princip etnoteritorijalnih većina i stav da se Dom naroda mora birati s obzirom na posljednji popis stanovništva, onaj iz 2013. godine. Time bi se nacionalna prava do kraja teritorijalizirala pa Hrvat iz, naprimjer, Goražda nikad ne bi mogao ostvariti pravo da bude biran u federalni Dom naroda, baš kao ni Bošnjak iz, naprimjer, Livanjskog kantona.
Drugim riječima, nacionalna većina na nekoj teritoriji dobila bi više prava nego manjina iste te nacije na drugoj teritoriji. Bio bi to izvor nove vrste zakonski zasnovane diskriminacije u BiH, a eventualnu tužbu zbog nje bilo kojeg građanina pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu naša zemlja bi izgubila.
Budući da je HDZ otvoreno zastupao interese isključivo tzv. većinskih Hrvata u BiH, sa pravom se može zaključiti da je to dovršetak njegove strategije hercegovinizacije Hrvata, o čemu je u posljednjih nekoliko godina pisao niz hrvatskih intelektualaca. HDZ-ova hercegovinizacija Hrvata potpuno je, u političkom smislu, desubjektivizirala Hrvate u ostatku Federacije BiH, a one u Republici Srpskoj do kraja isporučila volji tamošnje vlasti. Zbog toga se i može reći da su Čović i Ljubić zastupnici antihrvatske politike uprkos tome što ih hrvatski nacionalizam uzdiže u heroje i dodjeljuje Čoviću počasni doktorat na Sveučilištu u Zagrebu.