Dočekali smo i ovaj 11. juli. Bol, strepnja i nemir koji bukte u nama od 11. jula 1995., kada je počeo i izvršen genocid u Srebrenici, ne prolaze i ne smiruju se. I nikad i neće. Iako su prošle 23 godine otkako je pred očima Evrope i svijeta ubijeno najmanje 8.372 Srebreničana, mahom muškaraca svih dobi, od dječaka do djedova, u Srebrenici se sve te smrti na 11. juli svake godine ponovo oplakuju.
Tako će biti i danas, kad će u tišini Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari, glasnijoj i jačoj od bilo kakvog vriska, biti klanjana dženaza i obavljen ukop posmrtnih ostataka još 35 žrtava genocida.
Jedna kost
Na hiljade ljudi ispratit će žrtve na posljednji ovozemaljski put, koji se završava u potočarskoj dolini bijelih nišana, gdje bi njihove duše trebale naći smiraj među mezarjima ranije ukopanih 6.575 srebreničkih sinova, očeva, braće, sestara.
Iako sjećanje na julske dane prije 23 godine u Srebrenici ne blijedi ni kod preživjelih Srebreničana, ali i svih drugih koji shvataju da su u tom gradiću u julu 1995., zajedno s više od 8.372 Bošnjaka, ubijeni i nada u čovječniji i humaniji svijet, današnji dan ipak je prepun posebnih emocija. Onih koje naviru uz prizore iskopanih mezarja i položenih tabuta, nad kojima se otimaju uzdasi i suze preživjelih majki, sestara, sinova, kćerki…
Jer, nema srebreničke porodice, kao i većine porodica iz susjednih podrinjskih općina koje su tokom agresije na BiH spas potražile u Srebrenici, a da u julu 1995., na stratištima širom Podrinja, nije ubijeno po nekoliko njihovih članova. Pobijene su čitave porodice, o čijem postojanju svjedoče samo imena uklesana na nišanima iznad njihovih mezara.
A i u mnogima od njih tek je jedna ili po nekoliko kostiju, pronađenih proteklih decenija i koje su najbliži ukopali u strahu da neće dočekati da pronađu i ostale. A onih za kojima se još traga nakon što su ubijeni prije 23 godine, još je najmanje hiljadu.
Među srebreničkim majkama koje više od dvije decenije prekopavaju grobnice i traže makar jednu kost svoga djeteta je i Hajra Ćatić, majka ubijenog srebreničkog radioamatera i pjesnika Nihada Nine Ćatića.
Ponovno ubijanje
- Da mi je samo da pronađem jednu kost svog sina Nihada, ja bih je ukopala. Pune 23 godine ja tragam za njegovim posmrtnim ostacima, posebno zato što znam da je ranjen u mjestu u poznatom napadu na kotu Bukva i da je posljednji put živ viđen na lokalitetu Bokčinog potoka, ali uzalud. Svaki 11. juli za mene je ponovno ubijanje mog sina. Čini mi se da bih njegovu smrt lakše preboljela da mogu otići na njegov mezar - kroz suze nam i ovog puta govori Hajra Ćatić.
Većina žrtave koje će danas biti ukopane, imale su 1995., u prosjeku, između 20 i 30 godina. Četvorica njih u smrt su odvedeni, a bili su još djeca, ni punoljetstvo nisu proslavili. Za njima i svima nedužno ubijenima i danas plaču i zemlja i nebo bosansko. I sve duše bosanske, koje su svakog 11. jula, više nego drugim danima, svjesne da je sudbina Srebreničana ubijenih u genocidu, bila namijenjena svima nama. Zato, uspravimo se i potrudimo se da nikad više ne ukopavamo ubijene i žrtve.
I nadajmo se da u generacijama koje dolaze u ovoj zemlji, nikad više neće biti dželata koji će uzeti bilo čiji život.
Majka nije dočekala ukop trećeg sina
