Dragan Bursać je Bosanac i Hercegovac, novinar, bloger, aktivan na društvenim mrežama sa statusima koji (pre)često prodrmaju javnost. Dobitnik je, između ostalih, nagrade “Novinar 2017. godine” i počasni je građanin svog rodnog Bosanskog Petrovca.  

Prema mnogo čemu netipičan, a opet sasvim tipičan – uvjeren u ispravnost onoga što radi i nepokolebljiv, duhovit i surovo racionalan i realan.

Treba se pogledati u ogledalo i reći: Bit ću čovjek

Živi u Banjoj Luci. Radi za bar četiri medija u BiH, za šta je (uredno) plaćen. Stavovi koje iznosi, trebali bi biti sasvim logični i ne izazivati neku posebnu pažnju. Ali nisu. Zbog njih mu prijete, i to vrlo ozbiljno. Nedavno je doživio čak i da mu profil na Facebooku bude blokiran. Ali je odblokiran. Po zanimanju je profesor filozofije. Ali ne filozofira.

Zašto ovo radite?

- Kad bih radio nešto drugo, i dalje bih nailazio na masovnu grobnicu tamo i ratnog zločinca kojeg ovdje slave kao heroja, na žrtve koje niko ne spominje... Ova naša država vapi za istinom na svim nivoima i prosto je nemoguće baviti se ne samo novinarstvom nego ozbiljnim životom, dostojnim čovjeka, sa moralnim i etičkim standardima, a da se ne borite za istinu, da ne očistite svoje dvorište prvo.

Spomen žrtvama i ukazivanje na zločince za mene je osnovna ljudska stvar. Nakon toga se može krenuti sa životom dostojnim čovjeka.

Jesmo li spremni za to?

- Ne znam. Znam da smo, kao društvo, totalno raštimani. Ali, vi sami sa sobom odlučujete. Pogledate se u ogledalo i kažete: Da, bit ću čovjek i borba za istinu nema alternativu. Zbir osviještenih pojedinaca trebao bi stvoriti svjesno društvo. No, moram reći da sam skeptičan kad je ova naša BiH u pitanju.

Zašto?

- Pa, zato što vidimo da su snage desnice, ultranacionalizma, populizma, dezintegracije... u prevlasti, i to premoćno. Ako tako gledamo, slika i nije baš optimistična. Ako gledamo na ljudsku, individualnu savjest, onda je loše. Nažalost, kod nas se sve svelo na nekakav kolektivitet u bilo kom obliku. Podneblje smo lišeno individualizma i to nas ubija sve ove godine.

Koliko Vas to grize i tjera da se promijenite?

- Čovjeka treba gristi istina! On je treba saznavati i, ako se bavi novinarskim poslom, plasirati. Ako se bavi nekim drugim poslom, treba je propagirati na drugi način. Istina je svetinja!

Novinarski posao nije da se bavi odbranom stavova nego da se brani istinu. To što ona ne odgovara nekim stranama, problem je našeg mentaliteta.

A mi, Balkanci, više se bavimo time čiji je stav više zastupljen nego kakva je istina. Ako je ima, super. Ako ne, nikom ništa.

Živimo loše vijesti i sve guramo pod tepih

To je, ipak, globalni trend i nismo mi ništa tu drugačiji od drugih. 

- Da. Tako je u posljednjih deceniju ili dvije. Ali, što mi tu moramo biti globalni lideri? Zašto da predvodimo nešto naopako i nakaradno? Što ne predvodimo neke trendove u IT-u, zdravim ekonomijama, razvoju ekološke svijesti...

Možda zato što volimo loše vijesti…

- Mi živimo loše vijesti. Akteri smo toga već 35 godina. Tako su nam podešeni mozgovi da apsolutno ne želimo izaći iz “lošosti”. Znate, ako vam se upali slijepo crijevo, možete loše završiti. A mi nikako da se suočimo s time, da se otvoreno suočimo sa prošlošću, da doživimo katarzu i onda krenemo dalje. Ne! Mi sve to guramo pod tepih, sav taj talog, gnoj prošlosti... I onda očekujemo da neko drugi dođe i izvuče nas iz stanja letargije. A sami smo krivi i krivi smo što ostajemo i opstajemo u njoj.

Ima li naznaka da stvari idu nabolje? U Banjoj Luci se već danima održavaju protesti za Davida Dragičevića. Najavljuju se i demonstracije zbog preskupog goriva...

- Radi se samo o ljudskim reakcijama na stvari koje se dešavaju oko nas.

Kao obični građanin, ne znam da li je David ubijen, je li se sam ubio, jer policija ne radi svoj posao. Tužilaštvo ne radi svoj posao... Poluge institucija, koje finansiramo, ne rade ono za šta su plaćene. Time se otvaraju mogućnosti raznih špekulacija, a najužasnija su licitiranja i pokušaji profitiranja na smrti djeteta, ko god da to radi. Kod očajnih ljudi, protesti su reakcija koja je konačno bar malo probudila tu građansku svijest.

Što se goriva tiče, vidjet ćemo šta će se desiti. No, činjenica je da se ova država na svim nivoima ponaša kao Super Hik iz “Alan Forda”, koji oduzima sirotinji i daje bogatima.

Kako je biti Dragan Bursać u Banjoj Luci? A kako je biti Dragan Bursać u Sarajevu?

- Ja sam Dragan Bursać i u Bosanskom Petrovcu, i u Širokom Brijegu, i u Zvorniku... Svuda isti. Možda, fizički, imam malo barijera u Banjoj Luci u vezi s kretanjem, prijetnjama... mada sam na to oguglao. U kontaktu s “običnim” ljudima, a oni su baš fenomenalni, ne osjećam neku razliku jesam li ovdje ili ondje.

Nagrade su potvrda esnafa da dobro radite svoj posao

Jesu li nagrade koje dobivate i koje ste dobili, olakšale ili otežale život?

- Nagrade su super! One su potvrda esnafa da dobro radite svoj posao. Trudim se da me to ne podigne, da se ne nafuram, odem u neku lažnu veličinu. Nagrade vas tjeraju da se na neki način stalno preispitujete i da ih, svaku nagradu, svakog dana opravdavate svojim pisanjem.

Koliko vam olakša život, nagrada vam zada neke parametre kojih se morate držati, osiguravati rejting koji ste sami sebi postavili, a neko vam je odao priznanje za to.

Šta Vam je draže, to što ste novinar 2017. godine ili počasni građanin Bosanskog Petrovca?

- Dobiti priznanje u rodnom gradu je intimna stvar za mene. Znate kako se kaže, ako vas potvrde u vašem selu, onda zaista vrijedite.

Vjerovatno i vi sami znate, novinarstvo je profesija gdje postoji dosta sujete. Ako vam esnaf povjeri takvu nagradu, to je velika stvar, ali i obaveza. To se mora opravdati.

Jeste li Vi strani plaćenik?

- Ha ha ha! Radim za četiri ili pet medija. Svoje napišem, oni objave, plate mi. Odakle im pare, pitajte njih. Ja pišem i govorim ono što mislim da je istina, imam argumente za to, ne mogu me demantirati. Dalje je stvar vlasnika, direktora, urednika medija u kojima objavljujem.

Ja sam Bosanac i Hercegovac. Tako se deklariram cijeli život, tako sam se izjasnio na popisu stanovništva, živim i radim ovdje i planiram sve najbolje za ovu moju državu BiH. Suludo bi bilo da državi u kojoj živim sa porodicom, želim i nanosim zlo!

Zapanjilo me neznanje o logoru Šljivovica

- Možda imam pogrešnu percepciju ili je imaju ljudi oko nas. Logor u Šljivovici kod Užica poznata je stvar i mislio sam da to svi znaju. Pisao sam i ranije o tome. Postavio sam fotografije gdje se vide potpuno nagi Bošnjaci i policajci Republike Srbije oko njih. Dakle, nisu policajci bilo kog entiteta u BiH nego policajci države Srbije u državi Srbiji.   

Fotografija je potom banovana i skinuta s Facebooka, a profil je blokiran. No, mene je zaprepastila količina neznanja, prije svega bosanskohercegovačkog naroda o nečemu što je postojalo na tlu države Srbije pedesetak kilometara od granice.

Sve je ostalo došlo uzročno-posljedično. Naravno, uslijedile su prijetnje nekakvih udruženja, virtuelnih likova... Ne tangira me to.

Stvari su jasne, 803 osobe su prošle kroz taj logor. Za 30 ljudi koji su tamo bili, ništa se ne zna. Dvadeset i nešto ljudi preminulo je od posljedica logora direktno tu. Potonje posljedice su nevjerovatne i nije teško pretpostaviti šta se tu dešavalo...

I nema tu vas ko šta demantirati, sve je poznato i dokumentirano - kaže Bursać. 

Ne obazirem se, idem dalje

- Navikao sam na to da bude reakcija nakon mojih objava. Srećom ili nažalost, to me ne dotiče. Uvijek su tu nekakve velikosrpske grupe koje se ponašaju kao razmaženo dijete koje nema argumenata. Ne obazirem se, idem dalje. Kad bih prestao raditi ovo što radim, ispalo bi da su oni pobijedili, da je laž pobijedila istinu. To se neće desiti - izričit je Bursać. 

Da u Sarajevu, Širokom Brijegu, Trebinju, Tuzli... ima bursaća, šušnica, puhala 

- Često me ljudi pitaju da li bi mi bilo lakše da u Sarajevu, Širokom Brijegu, Trebinju, Tuzli... ima bursaća, šušnica, puhala...

Ni jednog ni drugog Srđana ne smatram ekskluzivnim posjedom Banje Luke. Na kraju krajeva, i oni pišu o svemu što se dešava u BiH. U današnjem virtuelnom svijetu apsolutno je nebitno gdje ste fizički da biste pisali.

Da li bi Sarajevo trebalo imati neke poput nas? Ili Široki? To je, prije svega, odnos prema vlastitoj sredini. Ako je sve uredu u Sarajevu, ako nema nikakvih problema, onda OK, niko ne treba ukazivati na bilo šta. Ako tako nije, onda se ljudi, vjerovatno, trebaju zapitati odakle im tolika doza konformizma. Da li se boje? Za posao, egzistenciju... Ili žive u vještački nametnutoj apolitičnosti? Ne bih znao odgovor na ta pitanja. Mislim da je to stvar socijalne patologije, psihologije i pomalo psihijatrije. A ne osjećam se stručan za takvu vrstu dijagnoza – navodi naš sagovornik. 

3,5 miliona nesretnih priča 

- U ovoj državi živi nekih 3,5 miliona ljudi i svaki od njih ima neku priču. Nažalost, većina je veoma nesretnih priča. Doživjeli smo rat i svaka vrsta generalizacije bila bi neumjesna. 

Činjenica je da, kad pojedinačnim pričama izlazite u javnost, s istinom, čovjeku koji negira zločin i genocid usađujete činjenicu da se to desilo, da postoje ljudi s imenom i prezimenom koji su tu, među nama, u njegovom komšiluku, koji su počinili te užasne zločine. To ostaje!

Nema hipnoze koja to može izbrisati i nekada negdje u mozgu na nekom transgeneracijskom nivou, priče koje plasirate, aktivirat će se među ljudima. Spoznat će stvari koje su davno trebali spoznati. Optimista sam da će se to desiti. Kako, u kojim okolnostima, kada... to ćemo vidjeti. Ali će se sigurno desiti i ta spoznaja - ističe Bursać. 

Moguć rat za radnu dozvolu

- Zdrav razum mi govori da su sve priče o ponovnom ratu ovdje pretjerivanje. Ali, mi živimo na Balkanu, konkretno ovdje, u BiH. “Čuda” su uvijek moguća. No, odista ne želim biti populista. Ko bi to sad ratovao! 

Može se voditi rat ispred Ambasade Njemačke i Konzulata Slovenije ko će prije dobiti radnu dozvolu. To mi je bliže realnosti nego neki stvarni rat.

Za šta da ratujemo? Za sve pustiju teritoriju? Za sve siromašnije tlo koje smo već iscrpjeli? Za firme koje su srušene? Koliko god rat bio iracionalan, mora biti neki interes. Politikom koja traje 35 godina, nemamo ništa! Za šta ratovati? Za porušene kuće i minska polja? 

Koja je to budala koja će krenuti za drugim budalama i ratovati? Ja je ne vidim.

Živimo u vremenima informacionih tehnologija, gdje svi sve znaju u roku odmah. I baš morate biti superbudala da biste krenuli za budalama u rat - smatra Bursać.

Mogu otići kad hoću

- Imam mogućnost da odem odavde. I često idem u posjete. Imam familije u Americi i obiđem ih. No, ne bih mogao raditi ovo što radim da ne živim ovdje i - ovo je moja zemlja i alternativnih nemam. 

Kako sada stvari stoje, ostajem ovdje i živjet ću i raditi kao i do sada. Šta će život dalje donijeti, ne znam. Šta ova država da meni, tako ću se ponašati – napominje Bursać.