General Armije RBiH Jovan Divjak kaže da ne treba priznanja, odlikovanja i nikoga da ga tapše po ramenu, niti komplimente od vlasti, stranaka, važnih političara.

Njemu je, govori u intervjuu za „Dnevni avaz” povodom sutrašnjeg Dana Armije Republike Bosne i Hercegovine, najveće priznanje što ga na svakom koraku, dok svakoga jutra ide pješice od kuće do posla, zaustavljaju, grle ga, ljube, mole za fotografiju i domaći i gosti.  

Bez građanske ideje BiH ne može opstati na ovoj vjetrometini 

- To je najveće što sam postigao u životu. A Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ je vrhunac moga uspjeha - potpuno iskreno kaže general Divjak.

- Često me pitaju da li sam se navikao bez Vere. Naravno da se čovjek ne može navići, ali prihvati. Tako sam i ja prihvatio da je nema ujutro za stolom, vikendom dok pijemo kafu. Vera je uvijek kuhala bosansku kafu, pa sam i ja pokušao jedno vrijeme.

Nema sad nečega u mom životu što bi me remetilo, mogu reći možda da sam mirniji. Bilo je puno optužnica u posljednjih šest mjeseci iz Trebinja, Zagreba... Mirniji sam... Na Verinu bolest te su optužnice puno utjecale. Na nju su puno utjecale.

A na Vas? Kako Vi reagirate kad čujete da Vas optužuju, da spremaju optužnice?

Evo govorimo uoči 26. godišnjice osnivanja Armije RBiH. Kakva Vas sjećanja vežu za taj 15. april 1992. godine, šta prvo pomislite, čega se sjetite?

- Armija RBiH je bila nastavak onoga što sam već činio. Mnogi ne shvataju, a možda i ne znaju da sam ja od 1984. već bio u Teritorijalnoj odbrani BiH. To je sasvim drugačiji sistem organizovanja odbrane. I kad se to desilo 15. aprila, meni je bila čast da budem osnivač štaba Armije, koja je trebala da predstavlja Bosnu i Hercegovinu - njene narode, religije, kulture. Komandant je bio Halilović - Bošnjak, Šiber ispred hrvatskog naroda i ja kao Srbin, mada sam oduvijek govorio da sam Bosanac.

Kada je krenulo u pravcu onoga što su željeli Beograd i Zagreb

Sami ste se upetljali u politiku, pa ćemo tako i nastaviti. I iz Beograda i iz Zagreba neprestano stižu poruke da je njihov strateški, vanjskopolitički, geopolitički, regionalni cilj stabilna BiH. No, na terenu sve se radi suprotno? 

 - Često se čuje floskula - to je nastavak politike Tuđmana i Miloševića, ali nije samo to. U akademskim krugovima centara naših lijevih i desnih susjeda ne priznaju postojanje muslimana, Bošnjaka, plasiraju se priče da nije riječ o autohtonom narodu i to pokazuje pravo stanje. Plenković je više puta došao u Hercegovinu Čoviću na noge nego u Sarajevo, Vučić je više u Banjoj Luci nego u Sarajevu, Dodik je češće u Moskvi kod Putina. Oni čak ni ne skrivaju svoje tendencije. Oni drže nestabilnost BiH u nadi da se mogu ostvariti njihove ideje.  

S druge ili treće strane imamo bošnjačku politiku, koja ne može ili ne zna naći odgovor na te tendencije.

- Onog momenta kada se krenulo u odbranu BiH s Platformom Predsjedništva BiH, koja je bila najbolji dokument poslije 1943., bilo je puno nade. No, kad je bilo jasno da se Platforma nije ni počela realizovati, došlo je do prve greške. Vidio sam to odmah na početku, recimo 1993. godine, išao sam u obilazak jedinica Drugog korpusa, pozdravljam vojnike s „Pozdrav domovini“, a iza mene kolega kaže: „Esselamu alejkum“...

 E, već je tada krenulo naopako, zapravo u pravcu onoga što su željeli Beograd i Zagreb. Njima je trebao bošnjački nacionalizam, kako bi, kako su govorili, baš tu, u BiH, branili Evropu od „naleta islama“. Poslije će se pokazati da su i Bošnjaci krenuli u nacionalizam koji se jednostavno dobro uklapa s nacionalizmima naših susjeda.   

Kad se vratimo na početak, na taj april 1992. godine, na početke osnivanja Armije, a da imate mogućnost nešto promijenili, šta bi to bilo?

 - Bio bih jednostavno odlučniji u zahtjevima da se realizuje Platforma. Ona je bila odličan temelj.  

Ni sa Seferom ni sa Delićem nikada privatno nisam popio kafu

Pa jeste li mogli kao general, kao Jovan Divjak, nekoga upozoriti koliko je važno tu Platformu održati?

- Već 25 godina dovršavam svoju knjigu i u jednom poglavlju govorim upravo o tome. Tu su dokumenti, tu govorim i o mojoj vezi s predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem. Tu je desetak mojih pisama upravo o toj temi. Ljudi nisu svjesni ne da sam se suprotstavljao nego da sam bio prisutan, da sam govorio da je to dobro ili da je loše. No, sva ta priča se završava događajem četiri dana prije nego što je gospodin Izetbegović preselio. Bio sam mu u posjeti, a znamo da mnoge nije htio primiti. Kad sam došao, on mi je rekao: „Hvala, učinio si mi čast što si došao“.

 Nekako mi govori da je time htio reći da je negdje nešto pogriješio. Da, isto bih radio kao što sam radio, ali bih bio odlučniji da se rješavaju problemi, bio bih rezolutniji. Na mnogo sastanaka Izetbegovića i komandanata nisam bio pozivan. Vjerujete li da ni sa Seferom ni sa Delićem nikada privatno nisam popio kafu. Nije bilo povjerenja u mene. Ali, nećemo o tome. U mene imaju povjerenje ljudi. To je meni zahvala za sve!   

Kad podvučete crtu, šta biste rekli, kakva je bila Armija RBiH?

- Armija dobre namjere, bila je to dobra ideja. To je bila armija patriota, s ljubavi prema domovini, ideji. Nažalost, u sve su se uplele stranačke ideje i opredjeljenje.

Porazno je kad neko insistira da je SDA spasila BiH, organizovala odbranu. Odbranu su organizovala ova djeca s ulice, koja nisu razmišljala o religiji ili stranci, već o gradu, svojoj ulici... To se ne smije i ne treba raditi. Građanin je jača misao i ideja i stranke. Uostalom, to je stranka jedne grupe ljudi koja nudi neka rješenja, a nikad ih ne ostvaruje. Uvijek su govorili jedinstvena BiH, a BiH je podijeljena. Tužno je da se za pobjedu u jednoj opštini kaže da je to njen najveći uspjeh, a istovremeno izgubiš dvije-tri opštine.

Ko vjeruje danas u multietničku BiH? 

- Pa političari, ali pod navodnicima. Oni danas grade na tome svoj opstanak na vlasti. Ja strancima govorim da je najveća tragedija smrt stotinu hiljada ljudi, najviše Bošnjaka među njima. Ali, drugi naš vječiti problem je etničko čišćenje. To je pokazao i popis. Biskup Komarica o tome stalno govori, bori se za Hrvate u RS, upozorava kako je u Posavini bilo 150 hiljada katolika, a danas ih nema više od osam hiljada. Sjetite se kakva je bila Banja Luka prije rata? Sarajevo isto tako!

No, unatoč popisu i brojevima, Dodik kaže da biskup Komarica unosi nemir u RS?

 - Suviše se puno priča o Dodiku. On, eto, tvrdi da u udžbenicima u RS neće pisati da je bio genocid u Srebrenici, da je ubijano Sarajevo, najavljuje zajedničke udžbenike sa Srbijom. Mi ne znamo da pariramo činjenicama. Eto, ako je sve kako tvrdi Dodik, kako je onda toliko manje Bošnjaka i Hrvata u RS, šta se desilo posljednjih godina. Imamo činjenice....  

Ovdje je politika podijeljena ne samo između nas nego smo podijelili i svijet. Srbija ima podršku Moskve, Hrvati iz BiH Zagreba, a Bošnjaci očekuju veliku podršku iz arapskih zemalja. Veliki je propust što su bošnjačke vlasti očekivale da će imati veliku podršku.  

Izetbegović nije bio svjestan da Arapi 70 godina nisu bili jedinstveni u stavu prema Palestini. Tu su greške koje i danas nastavljaju bošnjačke vlasti i idu prema toj priči - Turska, arapske zemlje, a zapostavljaju SAD, Evropu.  

Ako su Bošnjaci zadovoljni što kontroliraju svega 24 posto teritorije, ja nisam

Zašto Vas nema na proslavama Dana Armije, bitnih historijskih datuma... Jeste li se sami izopćili ili su Vas izopćili?  

- Ima i jednog i drugog. Pa pozovu me, ponegdje i više formalno. Ali nekad ne mogu biti pored ljudi koji, to je moje viđenje, možda nisam u pravu, ne zaslužuju da nose visoke činove, ne zaslužuju da se nađu na tim mjestima. U toku rata nisu ništa doprinijeli da, eto, u krajnjem slučaju, sačuvamo mnogo više nego što danas imamo.

 Ako danas Bošnjaci kontrolišu svega 24 posto teritorije i ako su zadovoljni, ja nisam zadovoljan.  

Zašto vlast nije objavila registar boraca da se konačno zna: ovi su bili na liniji, ovi u trezoru, ovi su u rovu ostavili bubrege, ovi širili u dijaspori istinu o Bosni....

- Jedan od boraca, iz Zenice je, vodio je proteste prije pet-šest godina, a sad vidimo da se, zahvaljujući vlastima, dobro snašao. I sebe i porodicu obezbijedio. Ogromna sredstva prošla su kroz ruke ljudi koji su bili u Armiji, bili na važnim položajima, pa su se okrenuli sebi, a ne vojnicima. Takvi ne mogu uvjeriti ove koji imaju problema da je sve po zakonu. Prvo, oni krše zakon.  

Priznali ste da ste bili naivni i kad je riječ o ratu i poraću. Za rat, eto, i razumijem, takva silina agresije nije se mogla predvidjeti. Ali, poslije rata vjerovali smo da dolaze dobre i mirne godine. Gdje mi ovo živimo, šta je s ovom zemljom?  

- Živimo onako kako oni na vlasti, a na vlasti su od 90-ih, diriguju. Neko kaže nema države, ma ima, postoje čak tri male državice koje odlično funkcionišu, gdje su oni na vlasti, dobro upravljaju, kontrolišu, kažnjavaju, skrivaju. Oni dobro žive i ostaju na vlasti. Kad bi priznali bilo šta od svojih grešaka, svoj kriminal, svoje propuste, svoje laži, bilo bi svašta. Problem je za BiH što prvo treba istina pa pravda i pomirenje.

Ovdje je puno istina, istorija. Ne poznaje se pojam, sadržaj građanina. Ljudi su svjesni da je stranka jedini izlaz. To mi kažu i ovi mladi iz Udruženja. Ja im kažem da to nije dobar put jer vjerujem da je jedini put raditi pošteno, učiti, razvijati se.

I mene često pitaju jesam li u stranci. A ja kažem da jesam - Udruženje je moja stranka. Nama je dato da učinimo nešto korisno i svakoga dana trebamo zapitati sebe šta smo uradili. Zato mladima govorim da se trebaju opredijeliti za nešto gdje će moći drugima pomoći.

Mene čudi da nas nikad nisu pozvali Puljić i Kavazović, religijske vođe 

Pa kad već imate tu „stranku“, sigurna sam da se često viđate sa svojim kolegama, drugim stranačkim predsjednicima, dobivate donacije od države, imate svu pomoć, kako to i biva sa strankama?

Obrazovanje je najbolje oružje kojim se može mijenjati svijet

Udruženje ste osnovali u ratu, 1994. godine. Već tada ste znali da će obrazovanje biti veliki problem poraća ili...

Sreća je što nemam priznanja, trebao bih onda objašnjavati kako, šta...

Jeste li razočarani?

Pitam jer su Vas nazivali simbolom Sarajeva, BiH, davali smo Vam velika imena, pa se nekako očekivalo da ćete poslije rata imati i bolju poziciju.

- Ovih dana imam u gostima Italijane, šetam s njima i sad svaki drugi, treći čovjek na ulici me sretne, pozdravi, pita za zdravlje, traži da se slikamo. Kad je bio ovaj skup SDA u Zetri, sreo me Selim iz Kalesije, kaže, evo našeg generala. To je to što trebam, to je zahvala koju trebam, to je najveće što sam postigao u životu osim Udruženja!

Dakle, bili biste nesretniji da imate priznanja, a da Vam ne prilaze?

- A sreća što nemam priznanja. Trebao bih onda objašnjavati kako, šta... Jedan od dobrih mislilaca Bošnjaka je napisao jednom kao ... i Divjak ima „Zlatnog ljiljana“, pa mu ja kažem da nemam „Ljiljan“, da ga nisam dobio. A on će meni: „Ma nema veze, Vi ga ionako imate. Bolje je tako“.

Knjiga i 1.985 dana

Znam da već 25 godina pišete knjigu. Naslov je „Ne pucaj“, na naslovnici slika djevojčice koja bere cvijeće, vojnik u pozadini s puškom. A gdje je knjiga? 

- Pa ne stižem, evo ovih dana sam kao rudar iz Kaknja, ne stižem ništa. Prve dvije godine u knjizi su gotove. Bit će.

Rekli ste da Vam je preostalo još oko 2.000 dana života i stalno nešto brojite?

- Sad je već 1.985 dana, još 6 godina. Gledala mi jedna Meksikanka u dlan i rekla da ću živjeti do 87. Tako da ćete biti na promociji knjige i proslavi 87. rođendana.  

Muhamed, posebno mjesto u srcu

U generalovu srcu jedan poseban dječak ima posebno mjesto. Danas ima 23 godine, četvrta je godina prava, Muhamed Bojadži, a general se sjeća dana kad je upoznao njegovu familiju. 

- Obilazio sam položaje 10. juna 92. godine na Sedreniku i neko mi kaže da je dan prije granata ubila troje djece i vojnika, predložili mi da izrazim saučešće. Bio sam u dilemi, kako će me primiti, ko sam za njih, šta sam. Dolazim na vrata, podrumska, ide mi Halida ususret i kaže ide naš komandant. Ona je bila pripadnica Armije, prije nekoliko sati izgubila je dva sina – jednog od 17, jednog od 13 godina. Tragedija nas je zbližila. Viđao sam je poslije, u šali joj govorio da ponovo rodi, Halida je odgovarala sa smijehom da je stara. Poslije mi je rekla da nosi dvojke. Nažalost, nesretnim slučajem izgubila je jednu bebu. Drugu je rodila... Muhameda. Izveo sam ga iz bolnice i sjećam se dok sam ga držao da sam rekao: Čvrst je, jak, poput mene! Ja sam mu kum - sjeća se general Divjak.

Malinjak i 30 stipendija

Udruženje gradi BiH otprije godinu-dvije u Malešićima kraj Ilijaša na 16 hektara zemlje uzgaja maline. Ove će godine dobiti prvi urod. Htjeli smo da djeci Udruženja damo alat, da zarade sebi pare. Eh, sad, ima tu i pozitivnog i negativnog. Rade od jutra do mraka naše Mersiha i Melina. Ove ćemo godine imati prvi urod, trebao bi da nam osigura 30 stipendija - govori nam general. 

Ovdje nikad neće srpska noga kročit'!

Meni je od svih anegdota o Vama, a ima ih, istovremeno i smiješna i tužna ona ratna, s linije na Pofalićima...