Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ima više od 10 posto stanovništva u BiH, odnosno 400.000 ljudi, što je i direktna posljedica ratnih dešavanja, kaže prim. dr. Josip Hudić, neuropsihijatar.
BIH
Simptomi se javljaju tri do šest mjeseci nakon traumatičnog događaja
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ima više od 10 posto stanovništva u BiH, odnosno 400.000 ljudi, što je i direktna posljedica ratnih dešavanja, kaže prim. dr. Josip Hudić, neuropsihijatar.
Prim. dr. Hudić: Posljedica ratnih dešavanja
Obolijevaju i djeca
- Simptomi PTSP-a obično se javljaju tri do šest mjeseci nakon traumatičnog događaja te ako se ne liječe, prelaze u hronični oblik. Osobe s PTSP-om imaju problema s košmarima i noćnim morama, kroz glavu im prolaze slike preživljenog traumatskog događaja, izbjegavaju druge ljude, mjesta i događaje koji ih podsjećaju na traumu, ne gledaju televiziju. Drugim riječima, osoba više nema svoj mir – kazao je prim. dr. Hudić.
Svi sistemi osobe s PTSP-om, dodaje on, se uznemire, ne može mirno stajati na jednom mjestu, dolazi do lupanja srca, povećanog znojenja itd. Radi se o vrlo razdražljivoj populaciji, čije djelovanje, ukoliko se ne liječi na pravi način, može biti pogubno za društvo i okolinu.
- Nažalost, simptomi PTSP-a mogu se razviti i kog djece koja žive u takvom okruženju, jer usvajaju model ponašanja oboljelog člana porodice i primjenjuju ga u društvu, a sutra u svojoj porodici. Agresivno ponašanje, manjak koncentracije u praćenju nastave, napadi na vršnjake su najčešći simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja kod mladih. Riječ je o vrlo neuračunljivim osobama, a kada se tu doda još i depresija, onda su posljedice katastrofalne i vode sve učestalijim suicidima. Za ovu populaciju vrlo je važno da se nakon prvih simptoma, tačnije trauma koje imaju, liječe na vrijeme – istakao je prim. dr. Hudić.
Velike posljedice
Za liječenje ove bolesti, govori dr. Hudić, potrebna je uključenost svih segmenata društva, jer ona može ostaviti velike posljedice kako kod mladih tako i kod odraslih. Radi se o sistemskom problemu koji utječe na cijelo društvo.
- Glavni tretman za osobe sa PTSP-om podrazumijeva psihoterapiju (terapiju razgovorom), lijekove ili oboje. Svaka osoba je različita i zbog toga metode liječenja koje su djelotvorne za jednu ne moraju neophodno biti djelotvorne i za drugu osobu. Važno je da pacijenta oboljelog od PTSP-a liječi zdravstveni radnik koji ima iskustva s liječenjem PTSP-a. Neke osobe s PTSP-om trebaju isprobati različite tretmane da bi se utvrdilo šta najbolje djeluje za njihove simptome – kazao je prim. dr. Hudić.
Težina traume i jačina PTSP-a, kaže, značajno utječu na oštećenja kognitivnih sposobnosti te dovode do deficita u funkcijama pamćenja, kao i poremećaja globalnih intelektualnih sposobnosti kod demobiliziranih boraca s jakim i razvijenim PTSP-om. PTSP se razvija kao odgovor na traumatski stres, što je određeno vrstom i okolnostima traume, osobinama ličnosti te socijalnom okolinom.
- Trauma pogađa sve sfere ljudskog funkcioniranja, a tretman posljedica nastalih usljed traume zahtijeva sveobuhvatan pristup. Znanje o ovome u BiH je dosta ograničeno te je evidentno da sistematskog pristupa rješavanju ovog problema još nema. Sve se svodi na brigu ljekara ili zdravstvenih službi u smislu pružanja pomoći kada se žrtve PTSP-a odluče zatražiti pomoć, ali o nekom konceptu pružanja pomoći na nivou države još je nemoguće govoriti – zaključio je prim. dr. Hudić.
Društvo i država, istakao je prim. dr. Hudić, imaju ambivalentan odnos prema osobama oboljelima od PTSP-a, jer struka o tom problemu malo govori, a okolina od njega okreće glavu.
- Psihička oboljenja u stalnom su porastu u BiH i predstavljaju veliki problem, ne samo zbog učestalosti već i zato što su njihove posljedice mnogo teže po pacijente. U posljednjih nekoliko godina kod nas je povećan broj oboljelih od PTSP-a, neuroze, fobije i šizofrenije – kaže prim. dr. Hudić.
Šta pacijenti trebaju znati: Pronaći vlastiti mir i način opuštanja
Pacijenti mogu pomoći sami sebi na nekoliko načina:
1. Učestvovanjem u laganim aktivnostima i vježbama kako bi umanjili stres
2. Provođenjem vremena s drugim ljudima i razgovorom s prijateljima ili rođacima u koje imaju povjerenja
3. Prihvatanjem činjenice da će se simptomi PTSP-a poboljšavati postepeno, a ne odjednom
4. Razgovorom s ljekarom o mogućnostima liječenja.
5. Traganjem za situacijama, osobama i mjestima koji će im donijeti mir i osjećaj sigurnosti.
Važni znakovi: Simptomi koji dominiraju
- Osjećaj ponovnog preživljavanja
- Noćne more
- Simptomi izbjegavanja
- Simptomi pretjerane uzbuđenosti
Posljedice
- Depresivni poremećaj
- Pesimizam
- Gubitak povjerenja u dobro u drugim ljudima
- Gubitak povjerenja i pesimistički stav prema budućnosti
- Socijalna izolacija ili izbjegavanje drugih ljudi
Jedan od oboljelih od PTSP-a Šefik Laličić iz Goražda priznao je da je spas od ove bolesti, od bespomoćnosti, straha te osjećaja izoliranosti od društva pronašao u Udruženju „Svjetlost Drine”. Jedan od koraka, dodaje, ka stabilizaciji stanja jeste to što se odlučio za psihoterapijsku grupu.
- Nisam znao šta više da radim od sebe i tada sam se odlučio učlaniti i potražiti pomoć u Udruženju, a razlog je što sam tu mogao razgovarati s ljudima koji imaju iste problema i koji me mogu razumjeti. Motivaciju sam našao u rješavanju svojih unutrašnjih problema i kako naučiti prevazići ili riješiti ovo nemoguće stanje u koje sam zapao. Drugi motiv je bio što sam tada spoznao da ću se i kroz edukacije družiti i samim tim prekinuti svoju izolaciju – kaže Laličić.
U početku se, ističe, javljao nemir, strah od suočavanja s drugima, ali i samim sobom, s tugom i pogubljenim životom.
- Srećeš poznate likove - ratne drugove, koji mi poklanjaju pozdrav i pogled, a u njima prepoznajem bol, ožiljke rata, strašne i teške sudbine. Njihove riječi odbijaju se od mene. Nevjerica i lijeni korak vraćaju me u prostor aveti i svaki naredni dan donosi istu borbu, prazninu i želju da sve zaboravim, a onda - ne zaboravim. Međutim, kroz edukaciju sam naučio mnogo konkretnih stvari. Kao prvo, slušajući druge, uvidio sam kako oni rješavaju probleme i od svakog od njih sam uzimao ono najbolje, što i danas upotrebljavam kada mi je teško – rekao je Laličić.
Naučio je, kazao je, kako izbjeći bijes i konfliktne situacije te dosta stvari o komunikaciji, koja je jedna od bitnih faktora njegovog funkcioniranja.
- Uspio sam povratiti samopuzdanje, osjećaj sigurnosti i nositi se s problemom. Dugim i mukotrpnim radom na sebi dosta sam postigao – kaže Šerif.