Komemoracija bivšem fudbaleru i treneru Siniši Mihajloviću bit će održana u nedjelju (11 sati) u Medija centru stadiona "Rajko Mitić", saopćeno je iz FK Crvena zvezda. 

Od Borova do Zagreba

No, kako je krenula Mihina fudbalska priča. U omladinskim kategorijama imao je upečatljivu "tršavu" frizura i izrazito jak šut. Kakav šut. Pričalo se o njemu još u onoj velikoj Jugoslaviji, iako vjerovatno mnogi nisu ni znali gdje je to Borovo naselje. Međutim, dobar glas daleko se čuje, pa se tako i o tinejdžeru Mihajloviću pričalo još i prije nego što je bilo ko mogao da pretpostavi da će od njega postati vrhunski fudbaler.

Na kraju se to i desilo, ali ne u Italiji, jer on je tamo otišao kao prvak Evrope iz svijeta. A i u Crvenu zvezdu je došao kao veliki igrač, jer prvu je titulu – nimalo beznačajnu, Mihajlović osvojio u Vojvodini. A, malo je nedostajalo da Mihajlović nikada ni ne stigne do Novog Sada.

Naime, još prije nego što ga je tadašnji sportski direktor Vojvodine Milorad Kosanović doveo na “Karađorđe“ bombarder iz Borova bio je veoma blizu odlaska u zagrebački Dinamo i to, kako je pisao hrvatski "Globus" tri decenije kasnije, na preporuku Roberta Prosinečkog i Zvonimira Bobana sa kojima je Mihajlović igrao u mlađim selekcijama, pa i za omladince Hrvatske dok je još bila dio stare Jugoslavije.

Pomoćni trener Josip Kuže odmah se zagrijao, pa je Dinamo Mihajlovića poveo i na međunarodni turnir u Njemačkoj. Siniša je bio najbolji strijelac i igrač turnira, pa je Kuže, sada uz podršku trenera u mlađim kategorijama Zdenka Kobešćaka, otrčao do šefa, tada nedodirljivog Miroslava Ćira Blaževića, da ga ubjedi da odmah uzme Mihajlovića. Osijek, Rijeka, Dinamo iz Vinkovaca navodno su već krenuli u napad, ali ne i najveći klubovi bivše SFRJ.

- Igrao je fantastično, bio je apsolutno najbolji igrač u konkurenciji četiri njemačke, četiri italijanske, turske i naše ekipe. U klub sam predao izvještaj o kakvom igraču je riječ, dalje je sve bilo u rukama Ćire Blaževića, prisećao se kasnije Kobešćak.

Ćiro je pristao i Mihajlović se brzo preselio u Zagreb u kome mu je već živio mlađi brat Dražen, pitomac u školi za milicionere u Dubravi. To je bilo 1987. godina, Siniši je bilo 18 godina. Cijeli posao je trebalo "Modre" koštati svega 10.000 njemačkih maraka. Sića i u to doba. Sam Siniša je u FK Borovo igrao za 500 švajcarskih franaka mjesečno. Istina, od te prve plate roditelji su mu kupili jaknu, pride postavili brodski pod u porodičnoj kući. Ozbiljna para 80-ih godina prošlog vijeka.

Činilo se da je sve gotovo. Mihajlović je čak otputovao na turnir u Sardiniju, igrao u pobjedi prvog tima od 4:2 nad Toresom, klubom iz Sasarija. To mu je, tvrdi hrvatski hroničar Fredi Kramer, bila prva i posljednja utakmica u seniorskom timu Dinama, iako se očekivalo da će biti prva od mnogih.

Kupovina fudbalera Željezničara

A zašto je transfer propao? Ima raznih varijacija, ali sve su jednom saglasne - puklo je između Mihajlovića i Ćira Blaževića. “Trener svih trenera“ je, pod broj jedan, u vezi već imao Marka Mlinarića, te 1987. godine zvanično najboljeg fudbalera Prve lige Jugoslavije, a tog ljeta su na Maksimir stigli i ofanzivniji Haris Škoro iz Željezničara. Njega je Dinamo "ispod žita" platio 300.000 njemačkih maraka. Također zu je bio i Stjepan Deverić, koji se tek vratio iz tabora vječitog rivala - splitskog Hajduka.

- Već smo kaparisali Radmila Mihajlovića iz Željezničara za iduću sezonu. Siniša? Sine moj, dva Mihajlovića su previše za Dinamo - opušteno je o tome Blažević govorio hrvatskom sportskom novinaru Tomislavu Židaku.

Bilo je naravno i drugih priča. Jedna kaže da je Mihajlović tražio previše para, 20.000 njemačkih maraka, Dinamo je na kraju za Radmila dao 400.000, a druga, ta je potvrđena, da se Siniši nikako nije dopalo to što je Blažević od njega tražio da se – ošiša!

- Mislio sam da je važno kakav sam igrač, a ne kakvu frizuru imam, govorio je kasnije Mihajlović, a morat ćemo da provejrimo glasinu da je poznati novosadski novinar i Sinišin prijatelj Miroslav Miša Gavrilović godinama kasnije knjigu “Ubojita leva“, primerak za Ćiru Blaževića, uručio sa jedinstvenom posvetom.

Krupnim ćiriličnim slovima pisalo je: “Mom treneru koji me nije htio sa dugom kosom, uz veliko poštovanje“.

Dinamo je ne kraju ponudio Mihajloviću ugovor, istina stipendijski, ne profesionalni, što je Sinišu uvrijedilo, pa je on napustio Maksimir i na poziv Kosanovića otišao u Novi Sad, iako je zvala i Rijeka. Nije ga omelo ni to što mu je Mirko Jozić, tada selektor U20 reprezentacije, navodno postavio ultimatum: Ili potpiši za Dinamo ili ne ideš na Mundijalito u Čile!

Dolazak u Zvezdu

Prkosni Mihajlović je to naravno odbio i tako ostao bez pehara sa Mundijalita.

- Osvetio sam mu se kad sam sa Zvezdom postao prvak svijeta, baš protiv Jozićevog Kolo Koloa, rekao je Mihajlović.

Treba doduše reći da je i Zvezda mogla da Mihajlovića dovede ranije, jer godinu dana prije svog ovog "očijukanja" sa Dinamom i Kule Aćimović je nešto "nanjušio". I mada ni on nije shvatio koliki je talenat pred njim, ovdje je ljubav presudila.

- Bio je Kule Aćimović kod mene iz Zvezde pa sam išao na probu. Igrali smo protiv Rada, na toj utakmici sam dao tri gola i treba da sam prošao na probi. Ali kažu - ne! Nije zadovoljio! Vrate me nazad. Poslije dvije godine daju milion maraka da me dovedu u Zvezdu, a bio sam prije toga gratis. Samo mi je bilo važno da dođem u Zvezdu, to je bio moj san, prisećao se kasnije pokojni Mihajlović.

Na ljeto 1988. došao je u Vojvodinu, kao jedan od najtalentovanijih igrača s prostora Jugoslavije. Odmah je postao standardni prvotimac, a Vojvodina je s njim u timu osvojila titulu prvaka države na koju je čekala duge 23 godine.

U decembru 1990. godine prešao je u Crvenu zvezdu, u jednom od najvećih transfera u historiji srbijanskog fudbala. Tu su ga sačekali sada već legende kluba, Dejan Savićević, Stevan Stojanović, Vladimir Jugović, Darko Pančev, Refik Šabanadžović, Robert Prosinečki, Miodrag Belodedić... Zajedno su osvojili Evropu i svijet.

Godine 1994. otišao je u Italiju gdje je u dresu Rome, Sampdorije, Lacija i Intera ostavio ogroman, neizbrisiv trag. Bio je prvak Italije s Lacijom i Interom, s oba kluba osvajao je po dva puta nacionalni kup, Superkup, a s rimskim klubom osvojio je i Kup pobjednika kupova, kao i UEFA Superkup.

Mihajlović je igrao za mladu reprezentaciju Jugoslavije s kojom je 1990. osvojio drugo mjesto u Evropi. Za najbolji nacionalni tim debitovao je 1991. godine i odigrao 63 utakmice, postigavši deset golova. Bio je učesnik Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. i prvenstva Evrope, dvije godine kasnije u Belgiji i Nizozemskoj.

Igračku karijeru završio je oproštajnom utakmicom u Novom Sadu 28. maja 2007. godine.

Po završetku karijere posvetio se trenerskom poslu, kao pomoćni trener osvojio je dvije titule s Interom, a onda je samostalno vodio Kataniju, Fiorentinu, Bolonju (dva puta), Sampdoriju, Milan, Torino. Bio je i selektor reprezentacije Srbije.

Iza Mihajlovića su ostali supruga Arijana (Arianna) i petoro djece, Viktorija, Virdžinija (Virginia), Miroslav, Dušan i Nikolas.

16

trofeja u igračkoj karijeri osvojio je Mihajlović, uključujući naslov prvaka Evrope sa Zvezdom 1991. godine.