Bilo je ljeto 2013. Mesut Ezil još uvijek je službeno bio igrač Reala, za kojega je potpisao tri godine ranije.

Međutim, djelovalo je kao da je ljubav pukla – Florentino Perez izgubio je povjerenje u njemačkog plejmejkera i djelovalo je da je njegovo mjesto u momčadi izgubljeno.

S druge strane, Arsenal je ulazio u svoju devetu godinu suše po pitanju trofeja i očajnički im je trebao veliki igrač, nakon godina razočaranja u kojima su ih napuštali Robin van Persie, Sesk Fabregas, Samir Nasri i ostali ključni igrači.

Ezil je ubrzo postao tada najskuplji igrač u historiji Arsenala, kada ga je londonski klub doveo za 44 miliona eura, a svemu je kumovao telefonski poziv i davno obećanje koje je Ezil dao treneru Arsenala, Arsenu Vengeru.

"Morao sam nešto poduzeti, i to brzo. Zbog svoje karijere. Ne igrati bilo je van pitanja, pogotovo ako to nije imalo veze s mojim izvedbama na terenu.“

"I tako, iako mi je bilo teško, nazvao sam broj koji sam spremio u svoj telefon još 2010. 'Gospodine Venger', rekao sam, 'Obećao sam da ćete vi biti prva osoba kojoj ću se javiti kada tražim novi klub. Sada to i radim.'“

"Arsen Venger mi je rekao da je pratio moj razvoj cijelo vrijeme i da je bio jako zadovoljan s igračem kojim sam postao. I tada, odjednom, vratio mi se taj pozitivan osjećaj koji sam imao dok sam razgovarao s njim 2010. Osjetio sam da taj čovjek, kojega nikada nisam upoznao osobno, ima vrlo visoko mišljenje o meni i da mi vjeruje. To je bilo upravo ono što mi je trebalo u tom teškom periodu.“

Riječ je o ulomku iz autobiografije Mesuta Ozila, „Gunning for Greatness: My Life“, koji pokazuje jednu humaniju stranu često surove stvarnosti moderne nogometne tržnice.