Na današnji dan 1979. godine sarajevski "Studenti" su postali prvaci Evrope, iako su trener i trojica glavnih igrača zajedno mogli da zarade da kupe jednog golfa. Danas se košarka igra za mnogo veće pare, ali ona ozbiljna se nažalost ne igra u Bosni.

Sjećanje na Grenobl

Izgledalo je nemoguće. Kao osmo svjetsko čudo. Bosna je šampion Evrope. Prije tačno 43 godine, 5. aprila, pred oko 12.000 gledalaca, od kojih je veliki broj bio navijača "Studenata" – i to iz svih krajeva bivše države, Mirza Delibašić, Žarko Varajić, Boro Vučević, Predrag Benaček, Dragan Zrno, Ante Đogić, Boško Bosiočić, Sabahudin Bilalović, Nihad Izić, Ratko Radovanović, Sabit Hadžić i Svetislav Pešić, predvođeni fenomenalnim trenerom Bogdanom Bošom Tanjevićem, pobijedili su tadašnjeg italijanskog i evropskog giganta Emerson Vareze (96:93).

- Njihova igra podsjećala je na najljepšu sevdalinku, izgovorio je u direktnom TV prijenosu legendarni Zoran Popovski, ni ne sluteći da će se to ponavljati decenijama i postati mantra svim nostalgičnim obožavaocima košarke.

I da, stvarno je tako i bilo. Mladi tim "Studenata" ostvario je tada najveći uspeh jugoslovenske klupske košarke. Ali, krenimo redom... Put do trona "Studenti" su počeli sa dvije ubedljive pobjede protiv Limasola - 104:45 u Skenderiji i 98:47 u gostima. Zatim su u predtakmičenju slavili i dva puta nad Partizanijem iz Tirane (99:64 i 78:76), kao i jednom protiv Zbrojovke (107:105), uz poraz od tima iz Brna (89:90).

Uslijedilo je potom takmičenje u finalnom dijelu. U mnogo neizvjesnoj trci, Bosna je na kraju pretekla i (tada) petostrukog prvaka Evrope, madridski Real (114:109 u Sarajevu, 89:95 u Madridu) i dvostrukog pobjednika Makabi (101:87 kući, 70:97 u Tel Avivu). Daleko iza "Studenata" ostali su Huventud (85:84 i 98:94) i Olimpijakos (72:69 i 88:83). Jedino je italijanski Emerson bio ispred, mada je u međusobnom obračunu Bosna ostvarila istovetan skor, jer su obje ekipe slavile kod kuće, Italijani u Varezeu 92:73, a Bosna u Sarajevu 104:85.

Međutim, izboreno je veliko super finale, baš protiv italijanske ekipe. Junak te večeri, uz briljantnog Mirzu Delibašića bio je kapiten Žarko Varajić. Izbrojao je Varezeu 45 poena za rekord u finalima najvalitetnijeg evropskog klupskog takmičenja, ma kako se ono prije i poslije zvalo. I to bez šuteva za tri poena koji su kasnije uvedeni.

- Pazite, ta titula nije bila slučajna. Većina tih igrača je stasavala upravo u Bosni, uz Pešića i Vučevića, koji su se naknadno priključili. Nekoliko godina unazad, ti igrači su bili juniorski prvaci Evrope sa reprezentacijom. Dakle, napravljen je kontinuitet. Ne mogu ja nikoga tu da izdvojim, svi su bili jednaki, pa i oni koji nekada nisu bili u protokolu, ali su svi imali udjela u šampionskoj tituli. Uz to, strukturu kluba vodili su ozbiljni ljudi bez ličnih interesa. Da bi postao šampion Evrope, morao si da imaš i glavu i rep, a Bosna je bila upravo takva, prisetio se za "Mozzart Spot" Boša Tanjević, trener i tvorac te neponovljive generacije.

Veliki uspjeh

Samo je jedan jugoslovenski klub prije Bosne došao na prag evropske titule. Splitska Jugoplastika je 1972. u finalu poražena od tog istog Varezea (75:78) koji se tada zvao Injis zbog sponzorskog ugovora.

- Pazite ovu činjenicu. Tadašnja ekipa nije uopšte imala basnosovne ugovore kao što je to recimo slučaj sada. Mi smo 1978. bili prvaci Jugoslavije, a evo reći ću vam da smo tadašnja tri prva igrača i ja ukupno zaradili blizu vrijednosti jednog golfa. Dakle, tada nije bilo nikakvih velikih ugovora. Košarkaši su praktično igrali za neke stipendije, ali su poslije toga stekli sigurnost. U vidu stanova, poslova, školovanja djece i slično. Nije se imalo mnogo novca, ali je država znala da stane iza tebe. Pa ja mislim da se sada više zaradi u ABA 2 ligi nego što smo mi tada mogli da zaradimo. Sjećam se da je u sezoni 1973/74 klub bio u ogromnoj krizi. Imali smo izuzetno mladu ekipu sa prosjekom od 21 godine. Bili su tu Đogić, Bosiočić, Benaček, Delibašić. Praktično se igralo bez dinara, ali smo mi trenirali dva puta dnevno. Bez pogovora. Zato i jeste bila zdrava ekipa, koja je donijela pehar, konstatuje Tanjević.

Generacija Bosne iz te 1979, ali i godina koje će uslijediti, neraskidivo je vezana za jedno ime - Mirza Delibašić. Najbolji sportista BiH svih vremena. Košarkaški virtuoz plijenio je lakoćom u igri, a na parketu bio istinski vođa. Koliko god veličanstven i dominantan na parketu, van njega skroman, tih, nenametljiv. A ma koliko da je ta Bosnina titula bila veliko iznenađenje, rezultat nije došao preko noći, već je bio posljedica mukotrpnog desetogodišnjeg rada, ističe član zlatne Bosnine generacije iz Grenobla, Ratko Radovanović.

- Ta uspomena će zauvijek ostati. Lično meni, Bosna je moj život, moja mladost, moja ljubav. Za nju se živjelo. Jedna sjajna generacija predvođena Bogdanom Tanjevićem. Čitava BiH je živjela za taj klub. I ne samo BiH, nego cijela Jugoslavija. Mi smo u svakom gradu bili dočekani sa velikim poštovanjem. Jedna grupa golobradih mladića koja je zajedno prolila litre i litre znoja, i na kraju došla do historijskog rezultata, istakao je Radovanović.

Prisjeća se Bosninog puta do finala.

- Svi ti klubovi su prije nas nešto osvajali. Sjećam se prve utakmice u Izraelu protiv Makabija. Izgubili smo 20-ak razlike. Tad mi kao klinci žalimo se na suđenje ovako–onako, a prvi čovjek kluba Vule Vukalović uđe u svlačionicu i kaže: 'Očigledna razlika u klasi'. Ućutkao nas je istog momenta i pokazao da se ne bavimo sudijama nego svojom igrom. U Skenderiji smo ih dobili isto tako, 20-ak razlike. U Skenderiji se nijedan naš protivnik nije dobro proveo. Navijači su uvijek bili na vrhunskom nivou jer su stvarno svi živjeli za Bosnu.

Vratio je Radovanović i slike na veliko finale u Grenoblu.

- Nešto posebno, zaista. Tu noć ću pamtiti cijeli život. Noć prije utakmice, ja sam poslije treninga dobio temperaturu. Doktori Pašić i Brkić su svo vrijeme proveli sa mnom i nekim injekcijama pokušavali da mi poprave stanje da bih mogao da izađem na teren. Pazi, dođeš dotle i onda si u situaciji da nemaš snage da popiješ vode. Ja sam ipak smogao snage da igram i pružim koliko sam mogao u tom trenutku. Žao mi je što je Bosna danas u ovakvoj situaciji. Mislim da klub i grad to ne zaslužuju, jer je Bosna ogromno ime u svijetu košarke - istakao je Radovanović.

Spontani doček

Posebno emotivan bio je povratak tima u Sarajevo. Napravljen je špalir od aerodroma do Skenderije. Ljudi su kilometrima pješačili da bi čestitali košarkašima. Na aerodromu Butmir, šampione su dočekale hiljade ljudi pjesmom: Haj nek’ se čuje, čuje, haj nek’ se zna, da je naša Bosna nepobjediva!

- I sada se naježim kad se setim toga. Bilo je preko 10.000 ljudi koji su se skupili spontano. Nije bilo dogovora za doček. Znam da smo se jedva probili do Skenderije, gdje smo ozvaničili sav taj uspeh, u dahu će Tanjević.

Od tada je prošlo čak 43 godine. Nažalost, neki od glavnih aktera ove lijepe priče više nisu među živima: Mirza Delibašić, Sabit Hadžić, Dino Bilalović, Žarko Varajić....

Boro Vučević danas sa porodicom živi u Baru. Da iver ne pada daleko od klade, dokaz je i njegov sin Nikola, član Čikago Bulsa i jedan od najboljih igrača NBA lige. Predrag Benaček se poslije igračke karijere posvetio trenerskoj, najviše u Češkoj. Posljednjih godina je trener prvoligaša Olomoucku. Anto Đogić sa porodicom živi u Švedskoj, Nihad Izić godinama radi u stručnom štabu omladinskih selekcija reprezentacije Turske, a u periodu od 2007. do 2013. godine, bio je dio seniorskog stručnog štaba, na čijem je čelu bio Tanjević. Svetislav Pešić je aktuelni selektor Srbije i trener o čijim uspjesima nema potrebe ni pisati, budući da slovi za jednog od najboljih i najuspešnijih evropskih i svjetskih trenera.