U pjesmama se obično ljubav glorifikuje. Najčeše je prisutan motiv idealne drage/dragog, koji se proteže kroz pjesmu protkanu ekspresijom ljubavnih pokliča. Često se prikazuje i ona tamna strana ljubavi u kojoj jedan partner biva ostavljen, pa slomljenog srca, pati za drugim. Takve pjesme obično su balade, sprorijeg ritma u kojima vokalne karakteristke interpretatora izbijaju u prvi plan. Međutim, ljubavni odnos se rijetko kad prikazuje kao devastirajući i poražavajući fenomen. Nisu svi parovi skladni. Često štetno djeluju jedno na drugo, ali se rijetko o tome pjeva. Od takve prakse odstupio je Aldin Kurić, poznatiji kao Al Dino u svojoj, sada već kultnoj, pjesmi „Kopriva“.
Pjesmu je objavio na istoimenom albumu 2005. godine, a uz pjesme „I sad me po tebi poznaju“, „Nikad mi se ne spava“, „Zavjet ljubavi“ ili „Ismihan“ ide u red onih koje su mu obilježile dosadašnju karijeru. Al Dino je autor i stihova i melodije, pa naslućivanje autobiografskih momenata svakako nije bez utemeljenja. Ta tamna strana ljubavi, je na maestralan način prikazana u ovoj pjesmi.
Ono što izbija u prvi plan kod slušanja ove pjesme definitivno je osjećaj melanholije koji se osjeti u svakom stihu. Ne može se reći da lirski subjekt lamentuje zbog okončanja ljubavne veze. Ova pjesma više je priznanje samom sebi da je odnos koji je vladao među partnerima bio sve samo ne plodan, nadahnjujuć i svrsishodan. Naprotiv, bio je kamen oko vrata oboma. To je obostrana krivica. Lirski subjekt je toga postao svjestan, pa se time oslobodio pomenute stege. Rečeno vidimo u stihovima „da se nisi meni nadala, ne bi sada pusta ostala“ ili „iz mog srca raste kopriva, koja te je davno opekla“.
