Mahir Paloš (75) je zajedno s Kemalom Montenom, "Indexima“, Zdravkom Čolićem..., sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća gradio sarajevsku i jugoslavensku muzičku scenu.

Ne pjevam 30 godina

Bio je prvi koji je 1972. godine objavio dupli album za tadašnji "Jugoton“. Na početku razgovora za "Avaz“ rekao je da već trideset godina nije davao intervjue, niti pjevao, jer kako kaže, jednostavno želi svoj mir.

- Ja sam bio prvi u tadašnjoj Jugoslaviji koji je 1975. godine izdao dupli album. A, do toga je došlo, jer mi je Kemal Monteno stvarao, pisao pjesme i uvijek ih je meni davao. Ponekad bi neke pjesme htio sebi ostaviti, ali bio je strastveni pušač i nije mogao postići neke velike visine. 

Pisao je pjesme poput italijanskih kancona, a i jedan i drugi smo to voljeli. E, onda je „Jugoton“ poželio da objavi moj album, ali bilo je i previše pjesama, pa su se odlučili da objave dupli album. Dragan Stefanović je radio dizajn albuma, tako da je to tada i u to vrijeme bio pun pogodak.

Kako danas živite?

- Mogu da kažem dobro, relativno dobro. Ne bih želio da se hvalim, ali mislim da sam ja jedan od malobrojnih iz te moje generacije koji ne pjeva skoro već trideset godina. Jedino sam pjevao kada su u Englesku svojevremeno došli Kemal Monteno i Davorin Popović, a Kemo je već tada bio jako bolestan. 

Imao je dijabetes, imao je i njegov otac, a da ironija bude veća imao sam i ja šećer, ali sam se čuvao. Moj vjenčani kum je Mišo Marić i u Engleskoj smo imali kuću do kuće, te nas jedna naša Tuzlanka pozvala na ručak, a Kemo nije mogao da jede. Ja mu sitnim onu piletinu, da barem nešto pojede, nakon čega sam shvatio da nema šanse da on izađe i da pjeva, jer je bio užasno bolestan. I tada me Davor zamoli da se ja tu večer pojavim i da pjevam. Eto, tada sam pjevao. 

A, danas još uvijek živim od zarađenog novca kada sam bio aktivan na estradi. Uvijek sam znao šta me čeka kada ostarim ili kada se prestanem pjesmom baviti. Svojevremeno sam u Sarajevu prodao tri kuće i dva poslovna objekta. Sve sam onda djeci dao, a kada su me pitali zašto nisam sebi ništa uzeo, ja sam rekao, eto vam sve, ali kasnije od mene ne tražite ništa.

Zbog čega niste 30 godina pjevali?

-Jako dobro pitanje, ali konkretnog odgovora nemam. Ali, pokušat ću da odgovorim. U mojim godinama ne bi priličilo da hodam, putujem i pjevam, drugo odnosi na estradi mi se nikada nisu sviđali, iako ja o jugoslavenskoj estradi imam prilično pozitivno mišljenje, a to ću objasniti u dvije ilustracije. 

Na jednoj strani imate Beograd i tamošnju estradu, a na koju sam mogao zakoračiti odmah nakon što je otišao Dragan Stojnić, ali ja volim Ferhadiju i ne bih je nizašta mijenjao. Ja sam dijete Sarajeva i moja familija je tu više od 500 godina. Druga stvar je kada smo Kemal i ja bili na turneji i pružila nam se mogućnost da preko stambene zadruge kupimo stan na Ilidži, trosoban s garažom. 

Ali, kako Kemo nije bio od toga da nešto ganja, traži, završava, moli za novac, ja mu predložim da odemo u „Jugoton“ i da od njih tražimo novac za stan. Odemo mi, kažemo zbog čega smo došli, Kemo hoće stan, treba mu novac. Taj direktor zovne sekretaricu, ona donese neke čekove, popuni ih, mi se vratimo u Sarajevo, tamo nas čeka novac. A, još je tu nešto, nisam nikada volio medije, novinare, urednike, dijeljenje autograma, slika… A, s druge strane, bio sam i lijen. S jedne strane mi je žao što nisam nastavio s pjevanjem, a s druge nije mi žao.

S kim danas živite?

- Imam partnericu s kojom živim nekih dvanaest godina, ona je jako kvalitetna žena i ratujem s njom. A, taj rat se vodi upravo oko toga, zbog čega ne želim da nastupam? 

Ona je htjela da dođe i da prisustvuje ovom intervjuu, ali nisam pristao. Jer bi ona uporno potencirala na tome da se vratim pjesmi. Meni je jednom jedan predsjednik vlade nudio da dogovorim koncert, koji bi on finansirao, ali nisam pristao.

Pratite li današnju estradu?

-Slabo, pratim nešto, ali ne mnogo. Jedino Dini Merlinu skidam kapu za sve ono što radi, što je uradio i što je stvorio.

Kada bi Vam Dino ponudio pjesmu da li biste ušli u studio?

- Teško pitanje, nemam trenutno odgovor.

Odbijao sve autore

Interesantna je priča kako ste se upoznali s Oliverom Dragojevićem… te kako je Oliverova prva ploča bila namijenjena upravo Vama.

- U eri „Dubrovačkih trubadura“, mislim da je to bila 1975. ili 1976. godina, zovu oni mene da gostujem u Dubrovniku. Pristanem ja, dođem u Dubrovnik u tada jako poznatu ljetnu baštu, a ona prepuna. 

Okrenem se i vidim za klavirom sjedi jedan čovjek, a bio je to niko drugi, već sada pokojni Oliver Dragojević. Oliver Dragojević je tada svirao, a ne pjevao u „Trubadurima“. Poslije toga odem ja u Zagreb kod Stipice Kalođere da mi uradi neke aranžmane, a s obzirom na to da je bio pravi Zagrepčanin, uvijek smo se sastajali u nekom hotelu ili bašti u centru grada i tu završavamo posao. Međutim, tada me on pozvao da dođem kod njega kući i to je bio baš prioritet. 

Kupim za njega bocu dobrog pića, za njegovu suprugu buket cvijeća, okrenem se po stanu, kad opet za klavirom sjedi Oliver Dragojević. E, zašto sve ovo pričam, ja sam tada i u to vrijeme odbijao sve autore koji su mi nudili nove pjesme, jer sam htio sarađivati samo s mojim Kemicom, bili smo kao dva brata.

A, u jednom momentu, a bila je to 1977. godina, poznati splitski kompozitor Zdenko Runjić mi šalje kompletan materijal za veliku ploču, papir, pismo, snimke, ja sve to još imam i čuvam. U tom poslanom materijalu bila je i pjesma „Skalinada“, ali pod drugim imenom i još ostale pjesme.

Ovo pričam zbog toga da se vidi koliko se sve to u krug vrtjelo, a ja uopšte nemam namjeru da bilo šta ili koga omalovažavam, a posebno Olivera Dragojevića. Oliver je u orkestru od šest ljudi bio sedmi instrument, pa njegova interpretacija, ma bio je kompletan u svakom slučaju. A, onda se dešava kada je postao megapopularan. Kada sam ja govorio da je Oliver svirao u Dubrovačkim trubadurima, svi su govorili da sam lud i da nije istina, a kada je preminuo, iznosi se cijela priča o njegovom angažmanu u trubadurima.

Monteno mi je dao otkaz

Bili ste u rangu jednog Montena, Arsena Dedića?

- Možda i jesam, možda bi i nastavio, ali ovo što ću sada reći, ja to praktično prvi put pričam u javnosti. Meni je pokojni Kemal Monteno bukvalno iz razloga, kojeg ne želim da iznosim, jednostavno dao otkaz. A, razlozi su lične i porodične prilike. On je možda htio da nastavi saradnju sa mnom, ali uticaj drugih ljudi na njega bio je ogroman. Jedan od tih ljudi je umro, a to je Davorin Popović, a drugi je jedna jako teška situacija i tu Kemu jako dobro razumijem, i tu ne bih dublje ulazio.

Sramota je što Arnautalić nije nagrađen

- U periodu kada smo mi muziku stvarali, radio je i Esad Arnautalić s kojim se ja nikada nisam slagao, ali i mnogi drugi pjevači, jer je bio izuzetno ters čovjek. Da se rauzmijemo svi smo tersali, ali on je bio izuzetak, gori od mene. Kada bi dolazili u sarajevsku ulicu Danijela Ozme, gdje su bile prostorije RTV Sarajevo i studio za snimanje, ja sam govorio, spustite roletne, samo da ne vidim da je on tu.

Ali, kada smo se dozvali tobe, pa i ja, shvatili smo da je Esad Arnautalić zadužio sarajevsku i bh. zabavnu muziku kao niko do sada. I velika je, ma ogromna je šteta što nikada nije bio nagrađen za takav njegov doprinos. A, to je samo zbog toga što nije završio Muzičku akademiju, a ljudi koji su je završili, poput Stupara, Zagorca, svi su bili nagrađivani.

Po meni, za ovaj grad, za Sarajevo je sramota da za svog život Esad nije dobio Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva, a koja se davala i kunti i panti. Esad Arnautalić je zadužio muzičku produkciju, grad i sve ljude u njemu – kaže Paloš.

Oliverov

prvi album „Skalinada“ bio je meni namijenjen. A, ja koliko sam blentav bio, sve to odbijem i čekam pjesme Kemala Montena.