Ove sedmice održava se Eurosong, najveća evropska smotra pjesama, na kojem već godinama nema naše zemlje Bosne i Hercegovine.
Iako smo čak i u ratnim godinama imali predstavnike na ovom takmičenju, danas, u 2022. godini, navijamo za zemlje u regiji, dok naši izvođači nemaju priliku osjetiti evropsku scenu, a talenta nije da nemamo.
Simptomatično je da novinari i javnost više dižu glas o ovom problemu nego što to čine sami izvođači, umjetnička i muzička udruženja ove zemlje.
Nije samo u pitanju interes izvođača, riječ je i o turističkoj promociji naše zemlje, kao i o samom imidžu, a ko ga može bolje popraviti od umjetnika.
Da ne govorimo o eventualnoj pobjedi na ovom najgledanijem TV šouu, šta bi to značilo za Sarajevo i našu zemlju.
Možda bismo se trebali osvijestiti da Eurosong sa sobom ne nosi samo lake note već puno više od toga.
U regionalnoj javnosti moglo se čuti da su se Zagreb i Beograd našli na evropskoj mapi onda kad su organizirali Eurosong, a Sarajevo 1984. godine, kada je organiziralo Zimske olimpijske igre.
Daleko je Olimpijada, a nove generacije zaslužuju nove uzore i dobru pop-rok muziku, koje ovdje ne manjka.
S obzirom na to da su najvatreniji fanovi ovog događaja djeca i mladi, a pjesma je, dok smo učestvovali na Eurosongu, obično bila hit, dužni smo novim generacijama ponuditi bolji sadržaj i priliku da se raduju i navijaju, kao opozit kiču, koji je legitiman, ali naša scena zaslužuje i neku drugu stranu - nije da je nema, ali je u ćorsokaku onih koji su netalentirani, ali glasni.
Zahvaljujući rediteljima u proteklim godinama i uspjehu bh. filma, imali smo razloga za radost, te se nadamo da godine koje dolaze donose bolje sutra obojeno reflektorima Evrope, gdje oduvijek i pripadamo.