Čuvena pjevačica narodne muzike Zorica Brunclik (63) za sebe voli kazati da je najsretnija žena na svijetu.
Sljedećeg ljeta, tačno na svoj rođendan 29. juna, koncertom na "Tašmajdanu" proslavit će 45 godina uspješnog rada, a sa suprugom, poznatim harmonikašem Miroljubom Anđelovićem Kemišem, tri i po decenije braka.
U općini su se vjenčali 1983., a sedamnaest godina kasnije svoju ljubav su krunisali u Ruskoj crkvi u Parizu.
Dok se spremaju da krajem mjeseca krenu na turneju po Americi, gdje će im društvo praviti kćerka Zlata, supružnici otvaraju vrata svog doma u Krnjači, a Zorica razgovor počinje time da njihovu bajku niko i ništa ne može poremetiti.
- Ne znam kakvi su drugi brakovi i životi, o kojima samo imam priliku slušati, ali ja bajku doživljavam na drugačiji način. Ova moja je realna. Čine je dva partnera koja se razumiju i kojima je stalo da budu zajedno, koji traže kompromis i znaju kada treba povući ručnu, kada treba nešto reći i šta treba učiniti jedno za drugo. Izgleda da smo se Miroljub i ja sreli i da smo oboje dovoljno pametni i mudri da znamo da ne potrošimo, kako je Duško Radović rekao, našu ljubav. Mi smo je dobro rasporedili. Vodimo računa o porodici, jer su nam djeca najvažnija. S druge strane, nisam znala da ljudi toliko prate naš brak. Kao da čekaju da se tu nešto slomi, da se nešto dogodi, da uđemo u statistiku. E, kod nas toga nema. Sljedeća godina će biti u našem znaku, 29. juna je moj koncert na Tašu, kojim ću obilježiti 45 godina rada, navršit će se tačno 25 godina otkako imam ovu boju kose i tri i po decenije braka. U prijevodu, slavim 100 godina uspjeha - s osmijehom počinje Zorica dok evocira uspomene.
- Kada se sjetim našeg vjenčanja u Parizu, nekako mi uvijek bude milo. Imala sam lijepu, bijelu koktel-haljinu, a birali smo prijestonicu Francuske jer naši kumovi tamo žive. Uz to, ne bih podnijela da se, da smo se ovdje vjenčali, taj meni važan dan pretvori u nešto banalno. Ipak, i tada su novinari saznali gdje sklapamo brak - sjeća se Zorica i priznaje da ima mnogo stvari zbog kojih se kaje u životu.
- Riječ je o onim situacijama koje nisam ranije prekinula ili u kojima sam šutjela jer sam željela ostati fina. Kajem se što nisam naučila da opsujem onoga ko je to zaslužio. Ali grabim sve od života i dosad mi je sve tako brzo prošlo. Ljubav je ljubav, i ona se ne razlikuje ni u jednim godinama. Kad vidim ljude koji se gledaju toplo, koji su zaljubljeni, bude mi baš drago. Meni se ljubav desila i što je najvažnije, dešava mi se i dalje. Kada bih razmišljala o tome kako mi mladost nedostaje, uvenula bih. Dovoljno sam mladosti rodila i bilo bi veoma ružno da za njom i sama patim. Recimo, čuvam stvari koje sam nekada nosila. Nedavno je moja kćerka obukla jednu moju haljinu, pa sam se sjetila kako je meni stajala. Takve situacije bude mi neke divne uspomene, vrate mi se neke lijepe slike - nostalgična je i dalje pjevačica, koja krajem avgusta kreće za Ameriku.
- Kemiš i ja smo hedonisti. Na vrijeme smo shvatili da je ovo život koji se živi svaki dan i ja našu profesiju doživljavam više od one gastarbajterske. Mi u toku godine promijenimo kontinente, države, i najmanje spavamo u svom krevetu, ali mu se ipak vraćamo. To je lakše nego gastarbajterima koji nemaju priliku da dođu u svoju zemlju i po nekoliko godina u zavisnosti i od toga koliko su daleko od kuće. Svi oni rade da bi se skućili i da bi mogli uživati kad ostare. Gledajući njih, rekli smo da hoćemo da nam bude lepo i korisno u isto vreme. Zato se radujemo ovom putovanju, na koje kreće i naša kćerka Zlata, koja jedina od sve naše djece nije vidjela Ameriku - završava Zorica.
