Stres je mehanizam koji omogućava u djeliću sekunde odlučimo hoćemo li se boriti ili bježati. ‘Pumpa’ adrenalin, kortizol i ostale hormone zbog kojih postajemo snažniji, ali istodobno gubimo finu motoriku, a svjesni dio mozga je gotovo ugušen.

No davno su prošla vremena kada se čovjek svakodnevno susretao s ljutitim lavovima, čoporom hijena ili bijesnim pavijanom. A mehanizam je ostao i nagriza zdravlje.

“Primati su postali taman dovoljno pametni i organizirani da se mogu u slobodno vrijeme posvetiti zagorčavanju života drugih primata. No ako ste hronično pod psihosocijalnim stresom, to će ugroziti zdravlje. U konačnici, evoluirali smo tako da budemo dovoljno pametni da si možemo uništavati zdravlje”, zorno je objasnio neurolog Robert Sapolsky.

No što tačno stres čini mozgu i kako se to mijenja vremenom i dalje je nepoznanica i predmet mnogih studija. Istraživanje Univerziteta Yale pokazalo je kako stres smanjuje mozak, što je najizraženije kod centara koji kontroliraju osjećaje i metabolizam.

Hronični stres je, smatraju naučnici opasniji od  čak i od traume, a zbog centara na koje djeluje vodi zloupotrebi droga i rizičnom ponašanju.

Neurolozi Univerziteta Berkeley iz Kalifornije dokazali su i da povećava rizik od mentalnih bolesti. Čak i slab, ali hroničan stres mijenja strukturu hipokampusa, dijela koji je ključan u obradi sjećanja i osjećaja. Hormoni poput kortizola i druge fiziološke reakcije remete ravnotežu stvaranja sive i bijele moždane tvari što mijenja način rada mozga.

Situaciju dodatno pogoršava to što nemamo niti sekunde predaha od stresa te se ne možemo sa stresom nositi kao prijašnje generacije te to što je “naš” stres posve drugačiji od njihovog.

“Tempo života, u kojem smo u interakciji 24 sata svih sedam dana u sedmici, novčana zabrinutost, brige zbog zdravlja, loš san, sjedilački način života i manjak fizičke aktivnosti, društvena izolacija s jedne strane a mnoštvo društvenih mreža s druge koje izazivaju tjeskobu, zagađenje, buka – sve su to značajni stresori modernog doba”, upozorava neurolog Bruce McEwen.

Ističe i kako je trauma u mnogočemu različita od hroničnog stresa i mozak ju obrađuje različito. Mozak je “opremljen” da se nosi s traumom, ali ne i s hroničnim stresom. Naravno, značajne traume mogu biti okidač hroničnog stresa.

“Postoji pozitivan stres, poput razgovora za posao koji je prošao sjajno i podnošljivi stres poput prekida ili otkaza koji zdrav mozak može prevladati ako postoji društvena i finansijska podrška. No postoji i toksičan stres s kojim se mozak ne može nositi”, zaključuje Mcewen.