Ponekad ne obraćamo pažnju na stvari koje govorimo djeci. Možda zato što smo te riječi čuli od svojih roditelja ili jer ne vidimo ništa loše u njima. Ali neke fraze nisu tako bezopasne kao što mislimo.
Prema psiholozima, postoji nekoliko fraza koje bi roditelji trebali izbaciti iz svog vokabulara. Kad odrastu, djeca će vam biti zahvalna na tome.
"Nemoj me tjerati da…!"
Prijetnje treba izbjegavati u razgovoru s djecom.
"Zašto moram ponavljati sto puta?"
Ovo pitanje je potpuno besmisleno. Ono govori da se odrasla osoba žali, ali djeca to ne razumiju i oglušuju se.
"Tako si pametan/na!"
Psiholozi smatraju da ne treba hvaliti djetetove kvalitete ili ocjene, već trud i zalaganje.
"Ponašaš se smiješno!"
Djeci su odrasli osobe kojima će se obratiti kada žele potvrditi svoje osjećaje i iskustva. Kada djetetu kažete da se smiješno ponaša, ono se osjeća kao da nije važno.
"To nije velika stvar."
Kada je dijete uznemireno i plače, a mama i tata mu govore da to nije ništa strašno, ono se može početi sramiti svojih emocija.
"Požuri i spremi se!"
Mala djeca ne razumiju pojam vremena. Kada ih molite da požure, bit će pod stresom i ništa neće učiniti dobro.
"Uvijek sam mrzio/la matematiku!"
Roditelji ponekad ne razmišljaju o tome koliko njihov stav prema određenom školskom predmetu utječe na njihovu djecu. Ako roditelj uporno ponavlja da je mrzio matematiku, velike su šanse da će dijete izgubiti interes za taj predmet, čak i ako ima talent za njega.
"Znam da ga/je nisi htio povrijediti."
Djeca također doživljavaju negativne emocije i ponašaju se loše, slijepo slijedeći svoje instinkte. I u tom se trenutku mogu osjećati jako dobro. Trebali biste pomoći svom djetetu da prihvati svoje negativne osjećaje i nauči ih kontrolirati.
"Jesi li imao/la dobar dan u školi?"
Ovim pitanjem izražavate svoja očekivanja, prema kojima bi sve trebalo biti super. A kad se stvarnost ne poklapa s očekivanjima, dijete se zbog toga osjeća krivim, uzrujava se i zatvara u sebe.
"Šta nije u redu s tobom?"
Ova fraza nije u redu ako se izgovara frustriranim tonom. Dijete osjeća da nešto nije u redu zašto što postoji. Dijete može povjerovati u to da nešto nije u redu s njim, a s druge strane, to je pitanje na koje ne može odgovoriti.
