Džo Ligon (Joe Ligon), danas 83-godišnjak, iza rešetaka je proveo čak 68 godina. I to u maloljetničkom zatvoru, gdje je završio zbog učestovanja u tuči koja je imala fatalan ishod. Prvi put u zatvor je ušao sa samo 15 godina života i kako kaže, boravak "iza brave" mu je čak i pomogao, ali po izlasku na slobodu sačekao ga je svijet kakav nije mogao ni da zamisli.

Život u zatvoru prilično je odgovarao Džou Ligonu. Na neki način ga je održao u životu i poštedio od, ponekad suviše surovog, vanjskog svijeta.

- Nikada nisam bio sam, ali sam usamljenik. Više volim da budem sam koliko god mogu. Budući da sam u zatvoru, sve vrijeme sam bio u jednoj ćeliji, od hapšenja. Sve do mog puštanja. To pomaže ljudima poput mene, prosto kad uđem u ćeliju sve što se dešava van nje, za mene ne postoji - kaže Ligon.

Iako je poznata praksa da zatvorenici učestvuju u „budžetima“ zajedno, Džo se od početka finansirao sam.

- Nisam imao prijatelja unutra. Nisam imao prijatelje napolju. Ali većina ljudi s kojima sam se družio, ponašao sam se prema njima kao da su mi prijatelji. I bili smo kul, bili smo dobri jedni prema drugima. Ali nisam koristio tu riječ prijatelj, za osobu poput mene ta riječ zaista ima težinu - kaže on.

Ligon se čitavog života ponašao kao odvojena jedinka. Odrastajući u Birmingamu u Alabami sa roditeljima svoje majke, nije imao mnogo drugova i u sjećanjima su mu ostala samo lijepa vremena sa porodicom, poput nedjelja koje su proveli zajedno na propovijedima u lokalnoj crkvi.

Imao je 13 godina kada se preselio sa krajnjeg juga Sjedinjenih Država u Filadelfiju da živi sa majkom koja je bila medicinska sestra, ocem mehaničarem i mlađim bratom i sestrom. Mučio se u školi, jer mu čitanje i pisanje nije išlo za rukom.

- U djetinjstvu sam bio poprilično pogubljen, nisam znao čak ni da napišem svoje ime. Znao sam samo da se zovem Džo. Nisam se previše družio. Bio sam tip osobe koja je imala jednog ili dva prijatelja, to je bilo za mene, nisam volio gužvu - prisjeća se on.

Kada je Ligon u petak uvečer 1953. godine „upao u nevolju“, njegovi saučesnici nisu bili njegovi prijatelji. Naime, on se tada sreo se s nekoliko ljudi koje je poznavao u prolazu, sa njima popio malo alkohola, a onda se desilo nešto što ga je označilo za čitav život.

- Počeli smo da tražimo od ljudi nešto novca kako bismo mogli da dobijemo još vina, a onda je stvar krenula pogrešnim tokom - kaže Ligon zamuckujući.

Nisam nikoga ubio

Te noći on i njegovi „prijatelji“ ranili su hladnim oružjem osam osoba, od kojih su dvije preminule. Ligon je prvi uhapšen. U policijskoj stanici nije rekao imena saučesnika, ne zato što nije želio da ih izda, već zbog toga što ih zaista nije znao.

- Čak i njih dvije koje sam poznavao, nisam im znao imena, znao sam ih po nadimcima - kaže Džo.

Tada je imao samo 15 godina i optužnicu za ubistvo. Optužbu je negirao, ali je u jednom trenutku u intervjuu za američki PBS priznao da je nožem izbo dvije osobe koje su preživjele i izrazio kajanje.

- Htjeli su da mi podmetnu da potpišem izjavu da sam ubica, a ja nikoga nisam ubio - kaže.

Ligon kaže da su ga odveli u policijsku stanicu daleko od njegove kuće i u njoj ga držali pet dana, bez pristupa pravnoj pomoći. Kaže da je dugo bio ljut zbog toga što njegovim roditeljima nisu dozvolili da ga posjete. Pensilvanija je jedna od šest američkih država u kojima doživotni zatvor nema mogućnost uslovnog otpusta. U presudi proglašen je krivim za dvije tačke ubistva prvog stepena, a izdržavanje te kazne služi baš u ovom zatvoru.

On nije bio prisutan na izricanju presude, stoga nije znao koliko je teška njegova kazna, niti da li mu neko može pomoći. U zatvor je, kako kaže, ušao pogubljen, ali ne i uplašen.

- Nisam ni znao šta da pitam. Znam da je teško povjerovati, ali to je bila istina. Znao sam da ću tu biti neko vrijeme, ali nisam ni slutio da ću biti u zatvoru do kraja života. Nikada nisam ni čuo izraz uslovna sloboda - kaže Ligon.

Kao zatvorenik pod oznakom AE 4126, Ligon naizgled nikada nije preispitivao koliko mu je vremena preostalo da odsluži. Preko 68 godina živeo je u šest zatvora, prilagođavajući se svaki put rutini života u zatvoru u kom se nalazi.

- U šest sati budi vas glas, koju urla: Ustanite svi, vrijeme je za brojanje, u 7 je brojanje, od 8 se radi - kaže.

Trenutak kada se sve promijenilo

Ligon je ponekad radio u kuhinji i vešeraju, ali je uglavnom bio čistač. Poslije podnevnog obroka nastavljao bi svoje dužnosti. Prozivka uvečer i večera obilježavaju ostatak njegovog dana. Zatvorski život ostaje isti, dok se svijet napolju nepovratno mijenja.

- Nisam se petljao sa drogom, nisam pio u zatvoru, nisam radio ništa od onih ludih stvari zbog kojih ljudi ubijaju, nisam pokušao da pobjegnem, nikome nisam naudio. Ostao sam skroman, zatvor me je naučio nekim bitnim stvarima, prije svega da se uvijek treba baviti svojim životom, uvijek se trudite da radite ono što je ispravno, klonite se nevolja kad je to moguće - kaže on.

Više od pet decenija kasnije, tačnije 53 godine nakon ulaska u zavor, za Ligonov slučaj zainteresovao se jedan advokat. Bradel, advokat sa Bridža, pretpostavio je da će sljedeći korak, nakon ukidajanja smrtne kazne za maloljetnike 2005. godine, sljedeće veliko pravno pitanje biti da li će se ukinuti doživotni zatvor za maloljetnike bez mogućnosti oslobađanja, prenosi BBC.

U tom trenutku, Pensilvanija je imala 525 zatvorenika u istom položaju kao Ligon.

- Zapravo nije bio svjestan svoje kazne. Nije znao ništa o tome dok se nisam sastao s njim. Zanimljivo je da ga nikada nije napustila nada, bio je potpuno optimističan, od samog početka, uvijek je očekivao da će se nešto dogoditi - kaže Bradel iz Udruženja branilaca iz Filadelfije.

Sasatanak sa advokatom mu je otvorio oči. Kada mu je Bradel pokazao kopiju žalbe kojom se osporava pravni status njegove kazne, Ligon je prvi put shvatio svoju poziciju.

- Shvatio sam da me maltretiraju od trenutka hapšenja. Saznao sam da je neustavno osuđivati maloljetnika bez mogućnosti uslovnog otpusta - kaže on.

Nema drame

Ligon je 2017. godine ponovo osuđen na 35 godina, što znači da je mogao da zatraži uslovni slobodu zbog odsluženog vremena. Bradel je želio da ga na to nagovori, ali je naišao na odlučno odbijanje. Ligon je smatrao da je njegova kazna protivustavna, pa nije vidio svrhu toga da prihvati uslovnu slobodu. Nakon niza žalbi na presudu, slučaj je okončan 11. februara 2020. godine u Ligonovu korist.

Kada je ovu presudu advokat saopštio Džou, očekivao je bar malo radosti na njegovom licu, ali njegova flegmatičnost je i ovog puta preovladao.

- Očekivao bih jaču reakciju, ali on bukvalno nije mrdnuo. Nema drame, nema ničega - priseća se advokat.

Ligon je najverovatnije uradio ono što je decenijama unazad radio, zadržao misli za sebe. Ipak, na slobodu nije ostalo ravnodušan.

- Bilo je to kao da sam se rodio iznova. Jer sve mi je bilo novo i čudno. Automobili i visoke zgrade posebno - napominje on.

Posljednjih 68 godina otišlo je u nepovrat. Ligon zna da je izgubio vrijeme koje je mogao da provede sa porodicom, od kojih su mnogi u međuvremenu umrli. Ipak, kako se ovaj 83-godišnjak prilagođava onome na šta je toliko čekao, ali nema mnogo planova. Držat će se onoga što najbolje zna.

- Radit ću ono što sam čitav život radio, dajte mi da čistim, biću domar - zaključuje on.