U maju 1943. godine u Aušvic, stravični logor smrti, došao je sam đavo - Josef Mengele, ljekar i naučnik koji je prije toga liječio trupe u Francuskoj i Rusiji.

Diplomirani ljekar s doktoratom iz antropologije bio je čvrsti vjernik u Hitlerove ideje o arijevskoj rasi, i superiornosti njemačkog naroda, kažu jedni. Drugi ipak tvrde da je njemu ideologija bila manje važna, da je on samo bio nevjerovatno ambiciozan, pa je žudio za otkrićima i priznanjem.

U svjedočenjima iz Aušvica se govorilo kako vozove pune Jevreja koji su svakodnevno pristizali u taj logor, Mengele nikada nije video kao zločin, već kao priliku. Zatvorenici su za Mengela bili beskrajna zaliha "svježe robe" na kojoj je mogao da eksperimentiše.

Na žalost zatvorenika, njegova je ambicija bila puno veća nego posvećenost ljekarskim etičkim kodeksima i bio je uvjeren da radi za dobrobit čovječanstva i nauke.

Već je 1937. godine dobio posao na frankfurtskom Institutu za naslednu biologiju i rasnu higijenu, gdje je bio desna ruka ljekara Otmara Frajhera fon Feršuera, čvrstog zagovornika eugenike i advokata prisilne sterilizacije koji je bio opsjednut istraživanjem nasljednih bolesti, kao i blizanaca kao pojave.

Eugenisti su bili naučnici u 19. i 20. vijeku koji su vjerovali da ljudska vrsta može postati bolja ako se njeno širenje strogo kontroliše i ako se koriste znanja o genetici kako bi se selektovale poželjne nasljedne karakteristike, ali metode kojima se to postiže kod ljudi vrlo su se brzo pokazale kao dubiozne.

Nacisti su u Evropi primijenili istu logiku, pa su tako kao nižu vrstu proglasili Jevreje, Rome, Slovene, homoseksualce, kao i osobe s mentalnim i fizičkim problemima. Mengele je spadao u grupu eugenista koji su čvrsto vjerovali da čine veliku uslugu ljudskoj rasi tako što se rješavaju onih koje smatraju inferiornima.

Iste je interese imao i Mengele, koji je u posebno mnogo pažnje posvećivao oboljelima od dvarfizma, blizancima, kao i traženjima dokaza kako su Jevreji i Romi zaista "niža rasa".

Mengele je dobio nadimak "anđeo smrti" prvenstveno radi toga što je više od 400.00 ljudi direktno koštao života. Pri iskrcavanju u Aušvic radilo se sortiranje, gdje ako niste bili za radnika, bolesni, stari ili nezanimljivi Mengeleu - išli ste u plinske komore.

Mengele je, kažu svjedoci, užasavao i druge ljekare kojima je "sortiranje" bio stresan posao, dok je on pjevušio dok je to radio.

Svog iskustva s doktorom koji je ljude prebirao tražeći podobne za eksperimente prisetio se i Oleg Mandić iz Opatije, jedan od posljednjih koji je napustio Aušvic nakon oslobođenja.

- Doveli su me u ambulantu i posrećilo mi se. Imao sam temperaturu višu od 38. Valjda sam se uplašio i s tom temperaturom po njemačkim propisima nisam mogao preći iz ženskog u muški. Istovremeno su hiljade ljudi ubijali na tome mjestu, a ja, klinac, nisam smio iz ženskog u muški dio zbog temperature. Apsurdna njemačka pravila. Vjerovatno sam zbog toga i preživio. Smjestili su me na odljenje blizanaca dr. Mengelea. Tu je hrana bila bolja. Mislio sam da bi tu bilo dobro ostati. Služio sam se svim trikovima. Ne znam odakle mi to, ali sam znao da ako trljam termometar, mogu ga natrljati do željene temperature, ali je bilo loše ako si ga natrljao previše, 39 i više. Svaki dan je dolazio Mengele i nije mi tada izgledao kao čudovište. Blizanci su povremeno odlazili, rijetko bi se vraćali - rekao je Mandić koji Mengelea pamti kao pristojnog čovjeka koji na njega nikada nije vikao što je 10-godišnjem dječačiću bilo, kaže, dovoljno da ga ne smatra neprijateljem.

Jizak Ganon, pak, ima potpuno drugačija sjećanja na doktora. Iz svog sela na sjeveru Grčke cijela je njegova porodica prebačena u Aušvic, otac je umro na putu, a majka i petoro braće i sestara odmah je završilo u gasnim komorama. Njemu je Mengele ručno, bez ikakve anestezije, izvadio bubreg.

- Bio sam zavezan za sto, urlao sam i sazivao boga da me ubije. Nakon toga sam dobio posao čišćenja krvavih instrumenata po salama, i niti u jednom trenutku nisam dobio neke tablete protiv bolova, a jednom sam proveo cijelu noć u ledenoj kupki kako bi Mengele ocijenio moje plućne kapacitete - rekao je Ganon za Der Spiegel.

Iako su Mengeleovi postupci i način rada na Institutu u Frankfurtu bili po ukusima struke i, kažu naučnici, i danas bi se mogli priznati pod naučni rad, ono što je činio u Aušvicu nema opravdanja.

"Ujak Mengele", kako se sam nazivao dok je djeci dijelio slatkiše, injekcijom je ubrizgavao hemikalije i tintu u oči, radio operacije bez anestezije, nepotrebne transfuzije krvi, operacije promjene pola i brojne druge užase.

- Sjećam se kada je dvije male Romkinje, sestrice, zašio leđa o leđa i spojio im krvotoke, htio je napraviti sijamske blizance. Umrle su tri dana kasnije od gangrene. Kada smo sestra i ja došle veselio se kao malo dijete i ponavljao riječi "blizanke, blizanke". Naša majka ga je upitala je li to dobro, a on je samo kimnuo glavom. Iste su nas sekunde iščupali iz njenih ruku i odveli, a to je bio posljednji put da smo vidjeli mamu - ispričala je Eva Mozes Kor o sebi i sestri Miriam, retkim pojedincima koji su preživjeli Mengeleova iživljavanja u "ime nauke".

Mengele je, usprkos užasima koje je počinio, nije završio na sudu. Preko Đenove pobjegao je u prvo u Urugvaj, gdje se drugi put (pod svojim imenom, Josef Mengele) oženio, a onda je otišao u Paragvaj, pa u Brazil 1961. godine. Sprijateljio se s nacistom Volfgangom Gerhardom, pa je pokopan i pod njegovim imenom. Umro je od srčanog udara plivajući u moru 1979. godine.