Sinagoga je danas primarna jevrejska bogomolja, a dugo je nakon rimskog rušenja jerusalimskog Hrama u 1. stoljeću bila i jedina zvanična u judaizmu (danas postoji reformski pokret koji gradi "hramove"). Sama riječ, međutim, nije hebrejska, već grčka i znači doslovno "skupština"; na hebrejskom se zove "bet keneset" što znači "kuća zbora" ili "kuća skupštine", odnosno "bet tefila" što znači "kuća molitve".

Sinagoge imaju veliku središnju dvoranu za zajedničku službu i molitvu koja služi kao glavno svetilište, ali mogu da imaju i manje prostorije za učenje i druženje, kao i kancelarije; neke čak imaju odvojene sobe za izučavanje svetih spisa, posebno Tore, koje se zovu "beit midraš" kod Sefarda a "beis medraš" kod Aškenaza, što u oba slučaja znači "učionica".

Da bi se zajednička služba ili molitva odigrale neophodan je kvorum, "minjan", što znači "broj"; kod tradicionalnijih Jevreja to znači deset odraslih muškaraca, ali kod modernijih u "minjan" se računaju i odrasle žene.

Arhitektonski stilovi u kojima su sinagoge širom svijeta građene vrlo su raznoliki jer zavise od epohe i mjesta, ali su uprkos tome toliko specifične da je praktično nemoguće zamijeniti ih za bogomolju bilo koje druge religije.

Mahom su vrlo živopisnih spoljašnjosti i enterijera, a sve imaju "bimu" (platformu na kojoj se nalazi rabin), menoru (svjećnjak koji je u svom originalnom obliku bio jedini objekat spasen iz Hrama nakon uništenja) i kovčeg sa Torom (u kojem se čuvaju sveti spisi i koji simboliše izgubljeni Kovčeg zavjeta) koji je tako pozicioniran da onaj ko je okrenut ka njemu gleda prema Jerusalimu.

Nisu bespotrebno dvije hiljade godina govorili: dogodine u Jerusalimu.