Za razvoj samopoštovanja kod djece presudnu ulogu ima odgoj. Ako pred dijete postavljamo velika očekivanja, njegovo će samopoštovanje biti nisko, jer neće moći ostvariti ono što smo mi zamislili. Ako, pak, imamo preniska očekivanja, dijete se neće željeli truditi da ostvari svoje potencijale. 
Mnogo je načina na koje roditelji utječu na razvoj djetetovog samopoštovanja. Način na koji razgovaraju s djetetom, na koji ga hvale ili kritiziraju, na koji zadovoljavaju njegove potrebe, na koji ga slušaju, sve to utječe na to hoće li i koliko dijete vjerovati u sebe. 
Većinu grešaka roditelji čine nesvjesno, ponavljajući rečenice koje su čuli od svojih roditelja. Evo nekoliko primjera: 
1. Roditelji ne zadovoljavaju djetetove potrebe na odgovarajući način: Ne pružaju mu ljubav i brigu, ne odgovaraju na njegov plač, na potrebu za pažnjom i maženjem, ili još gore, kada dijete vidi da se roditelj više brine za mlađu ili stariju braću i sestre.
2. Roditelji ignoriraju ili negiraju dječije osjećaje pa mu govore: "Zašto si tužan, trebaš se smijati, a ti plačeš".
3. Ponižavaju i ismijavaju dijete: "Dječaci ne plaču!, Baš si beba!, Uvijek si nespretan, glup ili Ista si mama (tata)!" 
4. Dijete tjeraju da ostvaruje njihove ambicije, a ono to u stvari ne želi ili nema talenta. 
5. Kada dijete upoređuju s drugima, a posebno u situacijama u kojima ni dijete nije zadovoljno sobom.
6. Ograničavaju dijete predrasudama: "Djevojčice se ne igraju autićima. Dječaci ne plaču." 
7. Kada previše popustljivi roditelji djetetu ne daju smjernice pa ono ne zna šta smije, a šta ne smije. 
8. Kada dijete prestrogo kažnjavaju. 
9. Kada ga psihički ucjenjuju svojim osjećajima. 
10. Kada ga zakidaju i misle da dijete razumije neprimjerene komentare: "Mama je tako rekla", "Tata će odlučiti, jer on zna šta je najbolje".

Deset grešaka koje ruše djetetovo samopouzdanje

Kada beba počne puzati, što se obično događa u periodu od šestog do 10. mjeseca, ona će sama pronaći najefikasniji način za puzanje, tvrde pedijatri.
Ukoliko su ruke vaše bebe snažnije u odnosu na noge, ona će puzati unazad. To je sasvim normalna pojava i nikako ne znači neko odstupanje u normalnom razvoju djeteta. 
To malo radoznalo biće iskoristit će sve moguće načine da dođe do onoga što ga zanima. Jačanjem nogica, beba će početi puzati unaprijed i polako se podizati na noge.
Možete je sa svoje strane sasvim nenametljivo isforsirati stavljanjem omiljene igračke ispred tako da mora dopuzati do nje, ali ne predaleko jer će odustati vrlo brzo.
Napomenut ćemo još nešto: Nemate razloga za zabrinutost ukoliko beba puže nazad niti ukoliko uopće ne puže. Danas mnoga djeca preskaču ovu fazu u dizanju na vlastite noge i pravljenju prvih koraka.

Zašto bebe pužu unazad

Čak i tokom prva dva mjeseca života, beba ima sposobnost raspoznavanja najbliskijih lica i glasova, pogotovo onih koje viđa svakog dana. Novorođenče može prepoznati glas svoje majke odmah po rođenju, dok dojene bebe mogu prepoznati miris majke već nakon sedmicu dana. 
Ova vrsta prepoznavanja je prva naznaka memorije, odnosno pamćenja, mada se razlikuje od memoriranja i pamćenja detalja specifičnih događaja ili epizoda.
Prepoznavanje ili identificiranje lica i predmeta napreduje istinski brzo tokom prve godine života. Brojni su eksperimenti pokazali da se beba od tri mjeseca može sjetiti slika i igračaka koje su im pokazane šest dana ranije.
Već sa devet mjeseci beba se može sjetiti i nekih specifičnijih detalja, kao što je recimo mjesto gdje joj se nalaze igračke. Dugotrajnije svjesno memoriranje određenih događaja se počinje razvijati negdje od 14. do 18. mjeseca.

Prvi znakovi pamćenja kod djece

Bebe najčešće reagiraju na svoje ime u petom mjesecu života. Dok je mazite i pričate joj, izgovarajte što češće njeno ime, jer će tako dijete vrlo brzo uspostaviti vezu između sebe i svog imena i sigurno će se početi okretati prema vama kada je oslovljavate imenom.

Kada beba shvata kako se zove

Razvoj, nazovimo je, vještine laganja, ovisi o nizu drugih vještina i okolnosti, kao što su samostalnost i emotivna kontrola. Već u drugoj ili trećoj godini kod djece se javljaju prve naznake razvoja ove vještine, ali u onom najelementarnijem obliku. Međutim, sve do ulaska u četvrtu godinu dijete ne razumije značenje riječi "laž".
Kada dvogodišnjak laže, uopće mu ne pada napamet ni pomisao da mu nećete vjerovati, bez obzira na to koliko besmislena bila njegova laž. Može to biti izmišljena optužba na tetu koja ga čuva, skretanje krivice na nekog drugog zbog toalet papira koji je on ubacio u WC školjku... 
Međutim, već sa tri ili četiri godine dijete će znati da nećete vjerovati u takve njegove priče. Obično će u toj dobi na pitanje: "Ko je ubacio toalet papir?" nevješto slegnuti ramenima i odgovoriti da ne zna. I to je laž, ali mnogo drugačija od one koju kaže sa dvije godine. Odgovor da ne zna prva je naznaka da počinje shvatati značenje riječi laž.
Većina eksperata koji se bave odgojem djece apsolutno je protiv kažnjavanja u slučaju kada dijete laže. Trebat će mnogo vremena dok dijete shvati značenje ove riječi, što svakako podrazumijeva i mnogo strpljenja. 
Naravno, progledat ćete mu kroz prste kada je u pitanju tzv. bijela laž, kao što je recimo divljenje džemperu koji mu je isplela baka i slično.

Kada djeca počinju lagati

Naučnici su razjasnili kojeg roditelja bi trebalo "okriviti", ukoliko ste nezadovoljni svojom težinom ili visinom. Na osnovu studije britanskih naučnika, izgleda da su očevi ti koji određuju tjelesnu visinu djeteta, dok su majke te koje utječu na to koliko će dijete imati masnog tkiva. 
Istraživači smatraju da su rezultati sasvim jasni: viši očevi imaju duže bebe. Istraživači kažu da prisutnost suvišnog masnog tkiva kod očeva, za razliku od viška kilograma kojeg eventualno imaju majke, ne utječe na tjelesnu masu djeteta. 
To se objašnjava utjecajima u trudnoći, odnosno činjenicom da majke koje imaju preveliku tjelesnu masu obično imaju i povišen nivo šećera u krvi. 
Istraživanje se obavlja prikupljanjem podataka od oko 1.000 porodica. Istraživači su mjerili visinu i težinu majki i očeva, kao i visinu i težinu njihovih beba tokom prve dvije godine života.

Šta beba nasljeđuje od mame, a šta od tate

Prerano rođena djeca osjećaju bol i reakcija koju pokazuju nije tek obična reakcija na podražaj, utvrdila je ekipa ljekara i naučnika. 
Skenirajući mozak djece rođene već 24 sedmice nakon začeća liječnici su ustanovili da rutinski postupci (kao što je uzimanje uzorka krvi iz pete) izazivaju osjećaj bola.&nbsp; &nbsp;&nbsp;To pokazuje da specifična obavijest o bolu stiže u mozak tako male djece. 
Dosad su se obavijesti o osjećaju bola kod prerano rođene djece svodile na tjelesno izražavanje, pa se tako beba lecnula, ustuknula ili mrgodila. Naučnicima je bilo teško tumačiti značenje takvih reakcija, jer su one slijedile i nakon drugih vanjskih podražaja, poput buke. 
Korištenjem posebnih uređaja kojima je mjeren nivo krvi i kisika u mozgu, Fitzgerald i njen tim zabilježili su aktivnosti u mozgu u 18 nedonoščadi, rođene između 23 i 45 sedmica od začeća i to u vrijeme dok su medicinske sestre uzimale uzorke krvi iz pete. 
Skeniranje je pokazao da je mozak taj postupak registrirao kao bol. Osjetljivost na bol kod male djece raste zajedno s njima, pokazala je studija.

Nedonošče osjeća bol

Bebe koje se rode velike ili koje tokom prve dvije godine života brzo rastu u većoj su opasnosti da će kasnije patiti od pretilosti, pokazalo je istraživanje.
Analiza ukupno 24 studije u kojima je učestvovalo više od 400.000 male djece objavljena je u "British Medical Journalu" i kao glavni faktor prevencije kasnije pretilosti ističe prehranu bebe. 
Iako još nisu sigurni u kojem dobu života bi trebalo početi s prevencijom, autori smatraju da je hitno potrebno donijeti akcijski plan sprečavanja pretilosti još od najranijeg doba djeteta. 
Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje da se bebe u prvih šest mjeseci hrane isključivo dojenjem, a neki stručnjaci smatraju da je to dobar način zaštite od mogućnosti kasnije gojaznosti.

Zašto krupne bebe postaju pretila djeca

Eksperimenti u kojima su praćene veće skupine djece, koja su nabrajala iskustva za koja su bila uvjerena da ih nikada neće zaboraviti, ponudio je naučnicima zanimljive rezultate. 
Kad su odrasli, opet su ih ispitali o tim iskustvima. Logično, različitim ljudima su sasvim različiti događaji najvažniji u životu, no, kako se ljudi, ipak, puno manje razlikuju nego što to misle, naučnici su na velikom uzorku pronašli i dosta sličnosti. Analizom podataka dobivenih opisanim eksperimentima naučnici su zaključili da postoji osam važnih događaja koje djeca ne zaboravljaju i koji su za njih izrazito važni. 
1. Odlazak u vrtić ili u školu 
Ovo je uvjerljivo najčešće sjećanje. Iskustva su različita - iz vrtića se djeca obično sjećaju plača nakon što su predana na 'milost i nemilost' tetama, a iz prvog razreda osnovne uglavnom nose lijepa sjećanja: biranje odjeće, slaganje knjiga u torbu, razgovori s mamom i tatom koji ih za ručice vode prvih dana škole... 
Većini klinaca najljepše je sjećanje pusa na rastanku te mame i tate koji mašu prije nego dijete uđe u školu. 
2. Prirodni okoliš 
Djeca među sobom dosta razgovaraju o kućama ili stanovima u kojima žive, o kućnim ljubimcima, školskim učionicama, parkovima... svemu što ih okružuje u svakodnevnom životu. 
Zanimljivo, jasno se sjećaju stabla ili haustora gdje su se skrivali kad bi pala kiša. Prirodne nepogode - snijeg, oluja, prva tuča koju su doživjeli - djeca uz te događaje vežu intenzivne, ne uvijek ugodne emocije kojih se dugo i živo sjećaju. 
3. Skakanje, plivanje, penjanje 
Djeca su u potpunosti usredotočena na sve što rade svojom voljom, pa tako i aktivna igra ima važno mjesto u dugotrajnim sjećanjima. Često su ta sjećanja najživlja kad je riječ o sportu - natjecanjima, treninzima, uspjesima i odustajanjima. 
Psiholozi kažu da su ta sjećanja povezana sa zajedništvom, pripadnošću skupini, potrebom da vodimo ili budemo vođeni te da osjećamo da su drugi uz nas. 
4. Biti dobar u nečemu 
Sjećanja na rane uspjehe, bez obzira je li riječ o pobjedi u gumi-gumiju između dvije zgrade ili na državnom natjecanju mladih muzičara, djeci dugo ostaju u pamćenju kao situacije u kojima su pokazala da su u nečemu bolja od prosjeka. 
Zato svakom djetetu treba omogućiti da se osjeća kao pobjednik, odnosno roditelji mu trebaju pomoći da pronađe u čemu je jako dobro, pa bilo to i slaganje lego kockica. 
5. Ljudi koje volimo i koji nas vole 
Svima su za zdrav razvoj važni prijateljstvo i bliski odnosi s porodicom, no zaista je zanimljivo i dirljivo slušati djecu koja govore o povezanosti s dragim osobama - nisu mogli dočekati da škola završi da bi se družili, uživali su u ljetnim praznicima kod djeda i bake... 
Tokom spomenutog istraživanja klinci nisu željeli crtati samo ljude koje 
vole, nego i one koji su njima bili posebno naklonjeni i čiji su ljubimci bili. 
6. Bebe i mala djeca 
Gotovo svako dijete želi sačuvati uspomene na mlađu djecu i bebe (djecu susjeda, rođaka, prijatelja svojih roditelja, kao i na mlađu braću i sestre). 
Sjećaju se da su skupa jeli, koliko brzo su bebe rasle te, slično kao i roditelji, jasno pamte trenutke kad su ta djeca progovorila, naučila voziti bicikl i sl. 
7. Pripadnost zajednici 
Pomalo neočekivano, tokom istraživanja klinci su puno govorili o pripadnosti zajednici, tj. kako grade odnose i postaju dio te zajednice. U ovu skupinu spadaju dosta raznolika iskustva, odnosno ona iz vrtićke grupe, školskog razreda, s profesorima i susjedima, s putovanja... 
8. Nezaboravna mjesta 
Mnoga djeca pamte i mjesta u kojima su bila, čak i mnoge detalje: nebodere u najvećem gradu koji su posjetila, kako su izgledale hotelske sobe i kreveti, gdje su ljudi ljubazni i nasmijani, a gdje ni ne primjećuju nikoga oko sebe... 
Kako "nabildati" sjećanja
Razgovarajte s djecom o različitim zbivanjima, o tome zašto se nešto dogodilo, često prelistavajte porodične albume i gledajte videozapise, zamolite ih da nacrtaju kako su se proveli na ljetovanju, neka naslikaju prvi dan škole... sve su to jednostavne aktivnosti koje djeca shvaćaju kao igru, a služe bildanju sjećanja.

Šta djeca nikada ne zaboravljaju

Nije rijetkost da se roditelji žale kako njihovo dijete stalno zahtijeva pažnju; onda počne prisjećanje na "stara dobra vremena" kada su se djeca znala sasvim lijepo igrati i sama. 
No, istina je nešto drukčija. Nesamostalnosti svoje djece najviše doprinose sami roditelji. Ovo nije nikakva pokuda; roditelji to rade u najboljoj namjeri. Vide da se dijete muči s nečim - recimo, pale su kockice koje je pokušavalo složiti tako da napravi što višu kulu, ili im je, još neuvježbanim ručicama, teško obući lutku ili medu - i mama odmah dotrči da pomogne djetetu. 
Majčina želja da pomogne djetetu sasvim je razumljiva i sasvim normalna, ali ona mu time ne čini nikakvu uslugu. 
Kako da dijete ikada nauči nešto uraditi samo, ako mu roditelji baš u svemu pomažu i baš sve rješavaju? Umjesto toga, mnogo je bolje pustiti dijete da samo riješi problem - bolje i za dijete i za roditelje. 
Prije ili kasnije, dijete će sasvim sigurno uspjeti i onda će se baš super osjećati što je samo riješilo tako kompliciran zadatak. Bit će zainteresirano za rješavanje nečeg još kompliciranijeg, što će mu razviti inteligenciju i radoznalost (a radoznalost doprinosi daljem razvoju inteligencije). 
Da i ne spominjemo da dijete tako uči samostalno rješavati probleme, što će mu tokom cijelog života biti jedna od najdragocjenijih sposobnosti. 
No, tu je i korist za roditelje. Bit će rasterećeniji - ipak je lakše kad ne moraš baš svaki čas trčkarati oko djeteta - a bit će i ponosni na svoje snalažljivo i pametno dijete. 
U vremenu opće pometnje i nesigurnosti, želja roditelja da makar svojoj djeci pruže apsolutno sve i da se makar njihova djeca ne moraju mučiti apsolutno je razumljiva. 
Samo, u sprovođenju te želje treba imati mjeru kako bi dijete uspjelo svoje potencijale razviti do maksimuma - i kako se roditelji ne bi nepotrebno opterećivali i iznurivali nečim što u suštini nije djetetu ni od kakve stvarne pomoći.

Naučite djecu da budu samostalna

Maloj djeci uopće nije važno šta roditelji govore. Iako s deset mjeseci počinju učiti riječi, bebe ih povezuju s predmetima koji ih zanimaju, a ne s onima koje govornik smatra važnima, pokazalo je istraživanj.
Bebe su uspjele naučiti dvije nove riječi u pet minuta, no nove su riječi povezale s predmetom koji im se najviše svidio, bez obzira na to o čemu se govorilo.

Bebe riječi uče uz predmete koji ih zanimaju

Mala djeca su pametnija nego se to mislilo, odnosno već s pet mjeseci mogu dobro razlikovati predmete koji im se prvi put pokazuju od onih koje su već dodirivali, tvrde naučnici iz Francuskog državnog centra za naučna istraživanja (CNRS). 
Istraživači su prvo davali djeci da drže u ruci dva do tri predmeta koja nisu mogli vidjeti, a zatim bi im naizmjence pokazivali prizore s dva i tri predmeta. Predmeti koje su dodirivali ili samo gledali razlikovali su se po obliku. 
Djeca su bivala iznenađena kada bi im se pokazala tri predmeta od kojih su samo dva dodirnula i duže bi promatrala prizor s tri predmeta nego s dva. To je reakcija na novo.

Šta pamti beba od pet mjeseci

Noćni strah ili pavor nocturnus karakteriše pojava iznenadnog straha tokom spavanja. Dijete je uplašeno, uznemireno, vrišti, skače iz postelje, plače, drhti i uz intervenciju roditelja ubrzo ponovo zaspi. Ujutro se obično iščuđava kako je dospjelo u tatin ili mamin krevet. 
Poremećaj se obično dešava dva-tri sata nakon početka spavanja (tokom nonrem faze). Noćni strah se ne može uvijek dovesti u vezu sa snovima (sanjanje strašnih životinja koje bi predstavljale agresivnog oca ili sitnih malih životinja koje bi predstavljale strogu majku), iako je uobičajeno mišljenje da su identifikacija sa agresorom, pomjeranje i projekcija osnovne psihodinamske šeme ovog poremećaja.
Mnogi smatraju da je pavor nocturnus rezultat pogrešnog vaspitanja i bavljenja u porodičnoj sredini u kojoj se vrlo često dešavaju frustracije, pa i realan strah od agresivnih istupanja nekog od roditelja. Trenutno umirenje i uspavljivanje na grudima majke ili oca poslije doživljenog noćnog straha, prema mišljenju nekih autora, predstavlja ostvarenje sekundarne koristi i postizanje topline koja je nedostajala.
Ima mišljenja da pavor može biti epileptične geneze (epi-ekvivalent). Zato bi bilo dobro dijete odvesti na pregled neurologu.

Šta raditi kada dijete uplašeno skače iz kreveta

Mnogi roditelji ne znaju kako se trebaju postaviti prema starijoj i mlađoj djeci. Da li trebaju imati iste kriterije i prema jednima i prema drugima... Evo šta kažu britanski psiholozi, koji su nakon dvogodišnjeg istraživanja došli do sljedećih zaključaka:
Najstarije dijete
* Ostavite neke zadatke za mlađu braću i sestre. Nemojte sav teret odgovornosti prebaciti na njegova leđa. 
* Pokažite mu da niste savršeni. Prvijenci se ugledaju na roditelje i zato pravite greške da bi se oni opustili. 
Srednja djeca
* Pomozite im da nađu svoje mjesto u porodici. Ali, imajte na umu da to mogu biti stvari koje se razlikuju od onih koje su vama važne. 
* Pomozite im da se izbore za ono što žele i suoče s konfliktnom situacijom. 
* Redovno razgovarajte s njima u četiri oka i pažljivo slušajte šta imaju reći. 
Najmlađa djeca
* Dajte im odgovorne zadatke. To će im pomoći da se osjećaju važnim umjesto da vjeruju da ništa što oni urade ne valja. 
* Pritisnite ih. Često nekažnjeno urade ozbiljne stvari i zato moraju postati svjesni da njihovi postupci imaju posljedice. 
Jedinac
* Igrajte se s njim. Jedinci žive u svijetu odraslih, pa im zabava i igra pomažu. 
* Ne tretirajte ih kao svoje ogledalo. Ponašajte se prema njima kao prema posebnoj ličnosti i ne opterećujte ih svojim očekivanjima.

Kako raste prvo dijete, kako jedinac, a kako najmlađi...

Razvoj djece je individualan, pa djeca istog uzrasta imaju i različite sposobnosti. Iako se roditelji vole hvaliti time šta je njihovo dijete postiglo i šta sve može uraditi, takvim stvarima se ne treba opterećivati. 
Donosimo pregled sposobnosti koje bi dijete trebalo imati u određenom uzrastu. Ipak, to su okvirni standardi i ne treba ih se slijepo držati.
Osnovne karakteristike, ovisno o uzrastu djeteta, mogu se podijeliti na: krupnu motoriku, finu motoriku, perceptivne sposobnosti, intelektualne sposobnosti, govorne sposobnosti i emotivni razvoj. 
Od prvog dana do trećeg mjeseca
* Krupna motorika - U prvom mjesecu beba koja leži na stomaku može podići glavu od podloge. Šake su joj stisnute, a u drugom mjesecu beba odiže glavu i ramena od podloge, šake su poluotvorene, a pokreti ekstremiteta simetrični. U trećem mjesecu beba se ležeći može oslanjati na podlaktice i držati predmet koji joj je stavljen u ruku. 
* Fina motorika: U prvom mjesecu beba kratko gleda predmet i refleksno ga hvata, u drugom mjesecu pogledom prati predmet koji se pomjera u stranu, a u trećem se igra rukama i posmatra ih i prati predmet okrećući glavu.
* Percepcija - Reagira na jače zvukove i trepće na svjetlo. Nakon 45 dana reagira na slabe zvukove i zaustavlja pogled na majčinom licu. U drugom mjesecu može očima pratiti osobu koja se kreće, dok u trećem okreće glavu prema izvoru zvuka. 
* Intelektualne sposobnosti: One su do trećeg mjeseca života u razvoju i zasnivaju se na uslovljavanju. 
* Govor: U prvom mjesecu beba se oglašava grlenim zvukovima, u drugom izgovara samoglasnike, a u trećem guče i počinje izgovarati lančano slovo r - rrrr. 
* Emotivni razvoj: Prvog mjeseca novorođenče spava 20 sati dnevno, prestaje plakati kada ga uzmete u naručje. U drugom mjesecu bebu smiruje ljudski glas, dok u trećem reagira na govor i pažnju koju joj poklanjate. 
Od četvrtog do sedmog mjeseca
* Krupna motorika: U četvrtom mjesecu beba podiže glavu kada je pridignete u sjedeći položaj. U petom može sjedjeti uz oslonac, glava joj je učvršćena i kada leži odupire se vrhovima nožnih prstiju. Uz oslonac može sjedjeti sa šest mjeseci, kada se može bez problema okrenuti iz potrbušnog u leđni položaj. 
* Fina motorika: U četvrtom mjesecu beba će uzeti ponuđeni predmet cijelom šakom, gledat će ga i igrati se njime te će ga stavljati u usta. Sa pet mjeseci uzet će zvečku koja joj je nadohvat ruke, a sa šest će uzimati igračku s obje ruke. 
* Percepcija: Sa četiri mjeseca beba pogledom prati kretanje predmeta ili osobe koja je s njom. U petom mjesecu počinje reagirati na okolinu i traži izvor zvuka. U šestom mjesecu obraća pažnju na govor drugih. 
* Intelektualne sposobnosti: U petom mjesecu beba sve stavlja u usta, gleda s interesovanjem sve oko sebe i voli zvukove. 
* Govor: U četvrtom mjesecu reagira gugutanjem na govor roditelja, u petom mjesecu može izgovoriti dva samoglasnika, a u šestom artikulira vlastiti glas. 
* Emotivni razvoj: Beba traži pogledom poznate osobe i može se glasno smijati već u četvrtom mjesecu. U petom mjesecu beba je spremna na druženje i uglavno pozitivno reagira na druge ljude. Sa šest mjeseci, razlikuje poznate od nepoznatih osoba i buni se kada joj uzmete igračku. 
Od sedmog do devetog mjeseca
* Krupna motorika: Od sedmog do devetog mjeseca beba iz ležećeg položaja uči da sjedne i balansira svojim tijelom bez pomoći odraslih. Kada shvati da je spretna, pokušat će i stajati. 
* Fina motorika: Još nemojte očekivati konkertnu igru. U ovom periodu djeca vole bacati predmete i tako proizvoditi zvukove. Beba sada može sama dohvatiti predmet koji joj je blizu, a zna upotrebljavati prste kako bi nešo čvrsto uzela. 
&nbsp;* Percepcija: Počet će primjećivati svoj lik u ogledalu, očima pratiti loptu koja se kotrlja i znat će odakle dolazi zvuk. 
* Intelektualne sposobnosti: Beba će početi ispoljavati strah od nepoznatih osoba. 
* Govor: U ovom uzrasti djeca počinju prepoznavati riječi koje im stalno ponavljate i pokušavaju ih izgovoriti, ali svojim jezikom. 
* Emotivni razvoj: Sada je djetetu potrebna sigurnost i vrlo je važno da ste uz njega. Ovo je period kada beba vodi pravu borbu sama sa sobom, ali i sa svijetom koji počinje upoznavati. 
Od desetog do 12. mjeseca
* Krupna motorika: Sada će se dijete kratko zadržati na mogućnosti da se samo samostalno pridigne u stojeći položaj. Brzo će uvidjeti da može samostalno hodati. 
* Fina motorika: Polako počinje uživati u konstruktivnijim igrama od kreiranja haosa. Pomjerat će predmet naprijed - nazad te će stalno zagledati sve oko sebe. 
* Percepcija: Vrijeme je da tražite da vam pokaže predmet koji želite, da nađe skriveni predmet i u tome će uspijevati.
* Intelektualne sposobnosti: Dijete počinje učiti po sistemu pokušaja i grešaka. 
* Govor: Sada će razumjeti neke riječi, znat će na koga mislite kada joj kažete ime te osobe. Može imitirati glasove i zvukove iz okoline. Većina djece ovog uzrasta zna reći mama i tata.
* Emotivni razvoj: Bebe su svojeglave, tvrdoglave i žele biti samostalne. Pomirite se s tim, ali i odredite granice - sada je vrijeme za takve mjere.

Razvoj bebe od rođenja do prvog rođendana

Time out ili pravljenje pauze od svih aktivnosti na određenom mjestu najefikasnija je metoda koja će pomoći roditeljima da smire nestašno dijete. 
&nbsp;Za time out birajte mjesto koje je lako dostupno i na kojem možete nadgledati dijete. Recimo, to može biti određena stolica u trpezariji, najbolje ona u ćošku. Također, nađite neki sat sa zvonom, kako bi dijete znalo da će zvuk označiti prestanak time outa. Za to vrijeme ne razgovarajte s djetetom i u tome ustrajavajte. 
Kao kaznu birajte manji period, najbolje pet minuta za mlađe dijete, a deset za starije. Ili još bolje, neka time out traje onoliko koliko dijete ima godina. 
Ova metoda, ističu stručnjaci, treba pratiti određene nedopuštene forme ponašanja, kao što su udaranje, bijes ili neposlušnost. Nemojte se raspravljati s mališanom, samo jasno kažite: „Time out zato što si udario/la brata". 
Osim što ne trebate razgovarati s djetetom dok traje time out, ono ne bi u tom trenutku trebalo imati igračku ili gledati televiziju, a polako ga naučite da tada nema pobuna niti mrmljanja. 
Time out će funkcionirati ako budete dosljedni i ako pronađete način da izađete na kraj s dječijim odbijanjem. Mlađem djetetu recite da ćete brojati do pet i ako do tada ne ode u time out vrijeme će biti dvostruko duže. 
Važno 
* Mama i tata moraju se dogovoriti koje ponašanje zahtijeva time out. Nikada nemojte pred djetetom protivrječiti jedno drugom. 
* Nemojte prijetiti time outom niti ga izricati ako niste u kući. 
* Važno je da budete dosljedni. 
* Nemojte se raspravljati s djetetom te mu jasno recite zbog čega ide u time out. 
* Vaše ponašanje služi kao model ponašanja djeci. 
* Ne zaboravite nagraditi poželjno ponašanje pohvalom, zagrljajem ili poljupcem.

Deset grešaka koje ruše djetetovo samopouzdanje

Zašto bebe pužu unazad

Prvi znakovi pamćenja kod djece

Kada beba shvata kako se zove

Kada djeca počinju lagati

Šta beba nasljeđuje od mame, a šta od tate

Nedonošče osjeća bol

Zašto krupne bebe postaju pretila djeca

Šta djeca nikada ne zaboravljaju

Naučite djecu da budu samostalna

Bebe riječi uče uz predmete koji ih zanimaju

Šta pamti beba od pet mjeseci

Šta raditi kada dijete uplašeno skače iz kreveta

Kako raste prvo dijete, kako jedinac, a kako najmlađi...

Razvoj bebe od rođenja do prvog rođendana

Čudesni time out: Ili kako disciplinirati dijete

Rast & razvoj

Deset grešaka koje ruše djetetovo samopouzdanje

Zašto bebe pužu unazad

Prvi znakovi pamćenja kod djece

Kada beba shvata kako se zove

Kada djeca počinju lagati

Šta beba nasljeđuje od mame, a šta od tate

Nedonošče osjeća bol

Zašto krupne bebe postaju pretila djeca

Šta djeca nikada ne zaboravljaju

Naučite djecu da budu samostalna

Bebe riječi uče uz predmete koji ih zanimaju

Šta pamti beba od pet mjeseci

Šta raditi kada dijete uplašeno skače iz kreveta

Kako raste prvo dijete, kako jedinac, a kako najmlađi...

Razvoj bebe od rođenja do prvog rođendana

Čudesni time out: Ili kako disciplinirati dijete