<p><br></p><p>Na inicijativu Francuskinje Klaris Agbenjenju, mlade mame sportistkinje dobile su priliku da na Olimpijske igre u Parizu dovedu i svoju djecu.<br></p><p>Ljetne Olimpijske igre u Parizu tek su počele, a već nam donose niz zanimljivosti; od sportistkinje koja je i prije početka OI proglašena najseksepilnijom učesnicom Olimpijskih igara, do vatrene plivačice koja je nakon poraza iznenada prekinula karijeru u 21. godini. Sada je i francuska olimpijka i prvakinja u džudu Klaris Agbenjenju oduševila sve žene, ali nečim sasvim drugačijim.</p><p>Zahvaljujući njenoj inicijativi tokom Olimpijskih igara 2024. sportistkinje koje doje imaju obezbijeđene hotelske sobe na raspolaganju koje se nalaze u blizini Olimpijskog sela, a koje mogu dijeliti sa svojim bebama u bilo koje vrijeme.</p><p><br></p>

<p>Klaris svoju kćerkicu vodi svuda sa sobom, pa ju je povela i u Pariz, a dirljivom objavom na Instagramu oduševila je sve.</p><p>- Odlučila sam da dojim svoju kćerku dok ona ne kaže da je dosta. Još želi da je dojim, pa je pratim u tome. Pobrinula sam se za to da se fizički dobro osjećam, jer naravno postoji element umora, ali sam kao majka koja uvijek treba da bude tu za svoju kćerku, tražila priliku da bude uz mene na Olimpijskim igrama - navela je ova mlada majka i uspješna džudistkinja uz fotografiju s kćerkicom.</p><p>I zaista je razgalila mnoga srca slikom na kojoj doji kćerkicu u sportskoj sali u Parizu, a naročito oduševila sve mlade mame i žene, koje je u potpunosti razumiju i podržavaju.</p><p>Francuski olimpijski odbor najavio je još u februaru da će mladim mamama tokom Olimpijade obezbijediti hotelske sobe za dojenje, jer je djeci zabranjen ulazak u olimpijska sela. Ovo je bio odgovor na molbe novopečenih majki, učesnica OI, koje ne mogu bez svojih beba, a ni one bez njih.&nbsp;</p>

Klaris svoju kćerkicu vodi svuda sa sobom, pa ju je povela i u Pariz

Sportistkinja razgalila mnoga srca slikom na kojoj doji kćerkicu u sportskoj sali u Parizu

Učesnicama OI koje imaju bebe osigurane hotelske sobe za dojenje: Džudistkinja oduševila gestom

<p>Nije uvijek lako dopustiti djetetu da nešto samostalno napravi, pogotovo onda kada ne možete predvidjeti ishod. No, dijete mora naučiti biti samostalno.&nbsp;<br></p><p>Ohrabrite dijete da isprobava i istražuje nove stvari. Djetetovo samopouzdanje ćete povećati tako da mu vjerujete. Dopustite mu da povremeno odabere šta će obući, dajte mu nekoliko mogućnosti, ali neka konačna odluka bude njegova.<br></p><p>Dopustite djetetu da vam pomogne dok nešto obavljate. Dajte djetetu poseban zadatak, kao što je slaganje i uparivanje čarapa, dok radite nešto drugo.&nbsp;</p>

Dopustite djetetu da vam pomogne dok nešto obavljate

Ohrabrite mališane: Ovako će dijete postati samostalno

<p>Svako učenje i spoznajni proces započinje pažnjom, a razlikujemo usmjeravanje pažnje od njenog zadržavanja. Da bi neki događaj mogli pratiti potrebno je da se usmjerimo na njega, na ono što je bitno povezano s njim te na njemu i zadržati pažnju.<br></p><p>Pažnja je životno važna sposobnost s kojom se rađamo i koju razvijamo odrastajući. To je proces koji nam omogućuje da se usmjerimo na važne informacije, a zanemarimo nevažne. Stoga nam pažnja omogućuje siguran razvoj i sposobnost učenja.</p><h2>Treniranje pažnje</h2><p>Dva su osnovna tipa pažnje: nehotična i hotimična pažnja. Nehotična pažnja sinonim je za nenamjernu i spontanu pažnju. Ona ima važnu ulogu u spoznajnom razvoju predškolaca te je temelj za daljnji razvoj pažnje. Hotimična (namjerna, voljna) pažnja jest svjesno usmjerena i regulirana pažnja. Upravo tu vrstu pažnje treba formirati i razviti kod djeteta. Ona je jedan od preduslova i kriterija spremnosti djeteta za školu.</p><p>U predškolskoj dobi svjesna pažnja djeteta može trajati 10-15 minuta, a u određenoj aktivnosti dijete može provesti čak i do 60 minuta, s kraćim odmorima. Ono što svakako valja upamtiti jest da je svako dijete individua za sebe, a roditelji i odgajatelji su ti koji djetetu pomažu u tom procesu. Kao i ostale stvari koje se razvijaju tako i razvoj pažnje možemo trenirati.</p><p>Ubrzani način života ne ide na ruku spontanom razvoju pažnje. Današnja djeca od najranije su dobi naučena sve dobiti pritiskom na dugme. Na taj način ne razvijaju strpljenje i nemaju vremena za usmjeravanje pažnje. Međutim, sve što se razvija možemo poticati i trenirati, pa tako i pažnju, o čijem opsegu znatno ovisi buduća sposobnost učenja i pamćenja.</p><h2>Organizirajte aktivnosti</h2><p>Većina djece može se koncentrirati bolje nakon 9 sati sna. Pratite unos šećera, povećajte unos proteina, potaknite dijete na kretanje. Pogledajte oko sebe i ugasite sve što proizvodi buku i pripazite na količinu i vrstu svjetla. Osigurajte mjesto gdje dijete može raditi, neka bude uredno i stalno. Sa stalnim mjestom i vremenom učenja dijete će razviti naviku učenja.</p><p>Organizujte aktivnosti koje potiču obavljanje nekoliko radnji zaredom, kao npr. postavljanje stola ili igre kartama, tombole te potičite svoje dijete da dovrši aktivnosti. Svi se sjećaju različitih društvenih igara iz djetinjstva i zabave koju su pružale bilo da je to bio Crni Petar, Čovječe ne ljuti se, Monopoly, memory itd. U svakoj toj igri dijete uči čekati i pratiti svoj red, a jako je korisno u igru uvesti i slaganje puzzli. </p><h2>Ne paničariti</h2><p>Ukoliko vi kao roditelj, odgajatelj ili osoba bliska djetetu primijetite da se kod djeteta ne povećava vremenski period usmjeren na neki zadatak, nemojte odmah misliti da se radi o nekom poremećaju pažnje (npr. ADHD), već se obratite stručnjaku koji će vas savjetovati i uputiti na aktivnosti koje su primjerene vama i vašem djetetu.</p>

Današnja djeca od najranije su dobi naučena sve dobiti pritiskom na dugme

Kroz prilagođene bajke i igru dijete uči mijenjati svoje ponašanje

Problem koncentracije u predškolskom i školskom dobu

<p>Djeca ne moraju plaćati račune ili kuhati ručak, ali baš kao i odrasli, i ona imaju svoje dnevne zadatke i obaveze koji ne prolaze baš glatko. Ako se frustracije i razočarenja nagomilaju, i djeca se mogu brinuti.<br></p><h2>Možete im pomoći</h2><p>Prirodno je da djeca budu povremeno zabrinuta, a zbog razlike u ličnostima i temperamentu, očekivano je i da se neka od njih brinu više od drugih. Srećom, roditelji mogu pomoći djeci da se izbore s ovim osjećajem napetosti i da svakodnevne probleme rješavaju s lakoćom. Djeca koja to nauče, razvijaju osjećaj samopouzdanja i optimizma, koji će im pomoći da ovladaju životnim izazovima, bili oni veliki ili mali.</p><p>Razlozi zbog kojih se djeca brinu, najčešće su povezani s uzrastom i fazom u kojoj se nalaze. Školska djeca u pretpubertetskom periodu obično se brinu o stvarima kao što su ocjene, kontrolni zadaci, promjene njihovih tijela, uklapanje u društvo, go koji su promašili na fudbalskoj utakmici ili hoće li ući u tim. Mogu se brinuti i o društvenim problemima, kao što su bande, pritisak drugara ili hoće li ih neko maltretirati, zadirkivati ili izostaviti iz grupe.</p><p>Zbog toga što počinju sve više osjećati pripadnost širem svijetu oko sebe, pretpubertetlije mogu se brinuti i o događajima ili problemima u svijetu o kojima čuju u vijestima ili u školi. Stvari kao što su terorizam, ratovi, zagađenje, globalno zagrijavanje, ugrožene životinjske vrste i prirodne katastrofe, mogu postati izvor svakodnevnog razmišljanja.</p><h2>Ohrabrujte ih</h2><p>Stoga saznajte šta im je na umu, budite dostupni i zainteresirajte se za ono šta se događa u školi, u timu i sa prijateljima svog djeteta. Koristite sporadične trenutke da pitate šta ima novo. Dok slušate priče o događajima iz tog dana, ne zaboravite pitati šta vaše dijete misli i kako se osjeća o tome što se dogodilo.</p><p>Ako se čini da je dijete zabrinuto zbog nečega, pitajte ga. Ohrabrujte djecu da riječima opišu ono šta ih muči. Tražite ključne detalje i pažljivo slušajte. Ponekad njihov teret može olakšati samo pričanje o događaju.</p>

 Saznajte šta im je na umu, budite dostupni i zainteresirajte se za ono šta se događa u školi, u timu i sa prijateljima vašeg djeteta

Naučite mališane da pobijede brigu: Evo zbog čega se djeca brinu

<p>Kada su roditelji visoki, a dijete nisko svi traže "rješenje" u nekom niskom pretku. Velika greška! Nedostatak hormona rasta se uglavnom ne prenosi nasljednim putem, pokazuju brojna klinička istraživanja.<br></p><p>Roditeljima je obično teško objasniti kako dolazi do nedostatka ovog hormona, jer ne razumiju kako se on luči. Hormon rasta stvara prednji režanj hipofize. Hormon rasta se luči u etapama koje veoma osciliraju, najviše se luči u prvim danima života, u pubertetu, u prvim satima sna, a potreban nam je tokom cijelog života.</p><p>Ako hipofiza ne proizvodi dovoljno ovog hormona, rast se može usporiti. Neka djeca se rađaju sa urođenim nedostatkom hormona rasta.</p><p>Istraživanja su pokazala i da određeni tipovi djece sa fizičkim problemima mogu imati nedostatak hormona rasta.</p><p>Na primjer, djeca koja se rode sa rascjepom nepca imaju veću vjerovatnoću da imaju nedostatak hormona rasta.</p>

Neka djeca se rađaju sa urođenim nedostatkom hormona rasta

Ovo su razlozi zašto dijete sporo raste

<p>Želite da su vam djeca zdrava te da imaju sve potrebno za normalan rast i razvoj? Nije vam svejedno hoće li dijete jesti više povrća ili namirnica koje u sebi nemaju previše hranjivih nutrijenata? Kao i svaki drugi roditelj, želite znati koja je najbolja hrana za djecu kako bi dobilo sve što mu treba.<br></p><h2>Životne navike</h2><p>Vitamini, proteini, minerali, vlakna… Najbolja hrana za djecu je ona koja uključuje namirnice s visokim udjelom neophodnih vitamina i minerala, kao i drugih sastojaka. Djetetu je potrebno od samog početka usaditi zdrave životne navike, koje će mu omogućiti veći kvalitet življenja i manje bolesti.</p><p>Djeca trebaju prehrambene navike usvojiti od svojih roditelja i drugih bližih članova porodice, jer će samo tako navike ostati i kasnije se prenositi na druge generacije.</p><p>Želite li da djeca bez problema prihvate vaša pravila, uključite i njih u pripremu hrane. Pokažite im kako to može biti zabavno te da budu dio pripreme njihovog omiljenog jela, u kojem ćete svi uživati.</p><p>Djeci je potrebno od početka pokazati koliko je važno da jedu za stolom, a ne ispred televizora, te kako za ručak ili neki drugi obrok treba uzeti dovoljno vremena, a ne pojesti kao da su na utrkama.</p><h2>Svježe voće</h2><p> </p><p>Također, roditelji bi djeci trebali davati svježe voće i povrće te davati više svježeg povrća nego kuhanog, u kojem se gubi veliki dio nutrijenata. Najbolja hrana za djecu podrazumijeva proizvode od integralnih žitarica, smeđu rižu, mahunarke, a ne treba zaboraviti na prirodne sokove, u kojima nema dodanog šećera nego samo onoga koji se već nalazi u voću.</p>

Prehrambene navike mališani usvajaju od svojih roditelja i drugih bližih članova porodice

Ovako treba da izgleda jelovnik za mališane

<p>Igra kod djece potiče njihov fizički, emocionalni, kognitivni, socijalni i moralni razvoj. Koristi igre za fizički razvoj djece, naročito igre na otvorenom, su snažniji mišići i kosti, kao i razvijanje fine te grube motorike. Djeca koja ne vježbaju dovoljno, imaju povećan rizik od obolijevanja od srčanih bolesti, dijabetesa i povišenog krvnog pritiska.<br></p><h2>Emocionalni razvoj&nbsp;</h2><p>Igra potiče i emocionalni razvoj učenjem primjerenih emotivnih reakcija, poput agresije i praćenja verbalnih signala. Boravak na otvorenom može znatno smanjiti rizik od anksioznih i depresivnih poremećaja kod djece, smanjiti probleme u ponašanju te povećati pažnju i koncentraciju potrebnu za učenje. </p><p>Kognitivna igra primarno utječe na razvijanje pamćenja, vještine rješavanja problema i sposobnost učenja. Takva vrsta igre uključuje i pokrete mišića pri istraživanju okoline, istraživačku igru, igre uloga, konstruktivnu igru, kao i igranje društvenih igara. Socijalna igra pomaže, pak, djeci da uče o međusobnim odnosima i ponašanju u grupi. </p><p>Ako je igra prihvaćena kao prirodno sredstvo izražavanja djeteta, ona može postati koristan medij u radu s djecom s emocionalnim problemima te problemima u ponašanju, što je posebno vidljivo u području terapije igrom.</p><h2>Uče socijalne norme</h2><p>Kroz socijalnu igru djeca uče socijalne norme i društvena pravila, poput čekanja reda, reciprociteta, saradnje i dijeljenja. Kada djeci omogućimo slobodnu, nestrukturiranu igru koju sami vode, pružamo im mogućnost da uče te da intuicijom otkrivaju svoje interese i strasti. </p><p>Kao društvo, morali bismo odlučiti šta je važno za našu djecu, posebno u njihovom ranijem razdoblju života, kako bismo mogli uspostaviti ravnotežu između stjecanja potrebnog znanja i onoga prema čemu djeca prirodno gravitiraju, a to je - igra.</p>

Boravak na otvorenom može znatno smanjiti rizik od anksioznih i depresivnih poremećaja kod djece

Predškolska ustanova "Naša djeca“ trenutno na području Brčko distrikta ima šest objekata

Ovo je način da djecu potaknete na vježbanje

<p>Digitalni autizam je razvojno stanje u djece do kojeg dolazi zbog ovisnosti o ekranima i očituje se teškoćama u komunikaciji, ponavljajućim i stereotipnim radnjama, no za razliku od klasičnog autizma koji je trajni poremećaj, dijete je kod ovog oblika moguće vratiti na uredan razvojni put.<br></p><h2>Treća godina</h2><p>Digitalni autizam ili ekranizam može se pojednostavljeno objasniti kao ovisnost o bilo kojoj vrsti ekrana - mobiteli, TV, računari, tableti, kaže psihologinja iz Psihijatrijske bolnice za djecu i mladež u Zagrebu Ivana Bilić. Dodaje da se smetnje manifestiraju do treće godine djetetovog života, piše Hina.</p><p>- Znamo da je uzrok digitalnog autizma prekomjerno korištenje ekrana i nema striktni početak smetnji u najranijoj dobi. Prije nego razvije ovisnost o ekranu, dječiji mozak je redovito prekomjerno stimuliran korištenjem ekrana, a to uzrokuje stres u mozgu - objašnjava.</p><p>Klasični autizam je neurorazvojni poremećaj i trajno je stanje kod osobe čije se funkcioniranje može poboljšati različitim terapijskim intervencijama. </p><p>- Uzrok mu je nepoznat pa se i ne može govoriti o urođenom autizmu. Započinje u ranom djetinjstvu i očituje se kroz teškoće u komunikaciji i socijalnom funkcioniranju, ponavljajućim i stereotipnim obrascima ponašanja, rigidnost u mišljenju, prisutnosti specifičnih interesa - kaže Bilić.</p><h2>Digitalni autizam je izlječiv</h2><p>Edukacijska rehabilitatorica Jelena Petranović, zaposlena u Dječjem vrtiću "Pjerina Verbanac" u Labinu, objašnjava da klasični autizam nije izlječiv za razliku od digitalnog autizma koji je reverzibilnog tipa, odnosno moguće je adekvatnim intervencijama dijete vratiti na uredan razvojni tok, ako se na vrijeme reagira.</p><p>- Simptomatološki dijete s digitalnim autizmom djeluje kao da pripada autističnom spektru, odnosno ima slabo ili uopće nema razvijen govor i komunikacijske vještine - ne odaziva se na ime, ne uspostavlja kontakt očima, čak ni neverbalno ne komunicira svoje potrebe - objašnjava.</p><p>Petranović kaže, ako je govor i razvijen, to su pretežito tzv. skriptovi ili eholalija, odnosno nefunkcionalno ponavljanje tekstova iz crtića ili igrica. </p><p>- Dijete se često osamljuje i ne ulazi u interakciju s drugom djecom jer nema razvijene socijalne vještine, a i sama igra je nerazvijena.</p><p>Igračke ne koristi funkcionalno već isključivo u istraživačke svrhe - baca igračke ili primjerice samo vrti kotače od autića, a ne vozi ga. Uz to dijete ima slabo razvijenu i raspršenu pažnju te moguće i neke oblike agresivnog ponašanja zbog nemogućnosti izražavanja vlastitih potreba te smanjene emocionalne regulacije uslijed ovisničkog obrasca ponašanja.</p><h2>Posljedice neliječenog digitalnog autizma</h2><p>Ako roditelji kod djeteta prepoznaju simptome digitalnog autizma, Bilić kaže da se mogu javiti nadležnom pedijatru odnosno stručnoj službi vrtića/škole koji će ih savjetovati i eventualno uputiti na daljnje preglede ili terapijske postupke. Savjetuje da u tom slučaju djetetu ograniče korištenje svih ekrana te da budu dosljedni u provođenju odluke koliko i kada ih smiju koristiti. Također je korisno da i vlastitim primjerom pokažu kada i koliko je primjereno koristiti tehnologiju.</p><p>Petranović dodaje da su se učinkovitim metodama pokazali logopedski i rehabilitacijski tretmani - Floor time, ABA terapija, uključivanje djece u vrtić ako ga nisu pohađali te različite druge sportske ili društvene aktivnosti. Objašnjava da su terapije uspješne, ako se pravovremeno reagira i ako roditelji sarađuju sa stručnjacima.</p><p>- Nema učinka od terapija, ako dijete kod kuće i dalje provodi vrijeme pred ekranima te roditelji generalno ne slijede upute i savjete stručnjaka - dodaje.</p><h2>Djeca provode sve više vremena na mobitelima</h2><p>Opisala je i jedan slučaj s dječakom koji je bio izložen mobitelu i tabletu od šestog mjeseca života. </p><p>- Iako izrazito vesele naravi nije ulazio u interakciju s drugom djecom, nije se uopće igrao s igračkama te je imao vrlo slabo razvijene govorno-jezične sposobnosti.</p><p>Roditelji su reagirali kada dijete, tada trogodišnjak koje je bilo pred mobitelom u iznimno opasnoj situaciji nije diglo pogled s ekrana. Obratili su se stručnjacima i potpuno ukinuli ekrane. Nakon dvije godine logopedske i rehabilitacijske terapije dječak je u potpunosti usvojio uredne razvojne obrasce - opisala je Petranović.</p><p>Dodala je da je to primjer roditelja koji zaista nisu bili svjesni štetnog utjecaja ekrana te su na vrijeme reagirali.</p><p>Bilić kaže da u svakodnevnom radu gotovo na svakodnevnoj bazi može primijetiti kako djeca provode sve više vremena na mobitelu i internetu, ali i svim drugim ekranima. </p><p>- U odnosu na ranije godine, čini mi se da je to vrijeme duže - kaže. Objašnjava da su posljedice izloženosti ekranima teškoće učenja i pamćenja, pažnje, spavanja, smetnje na bihevioralnom planu (burne reakcije, agresivnost, slabija tolerancija na frustraciju) i smetnje u regulaciji emocija.</p><p>- U praksi se sve češće viđaju i kod mlađe, ali i starije djece teškoće s pažnjom i koncentracijom, grafomotoričkim sposobnostima i nečitkim rukopisom, poteškoće u odnosima s vršnjacima, obiteljskom funkcioniranju, agresivnim ispadima pa i depresivnim i anksioznim smetnjama - objasnila je Bilić.</p>

Dijete s digitalnim autizmom djeluje kao da pripada autističnom spektru, ima slabo ili uopće nema razvijen govor

Ovisnost o ekranima vodi ka digitalnom autizmu: Stanje je teško, ali se može liječiti

<p>Učenje odgovornosti životni je proces s kojim roditelji upoznaju djecu. Djeca imaju ograničenu svijest za odgovornost i tek započinju učiti vještine koje su nužne kako bi neko postao odgovorna osoba. Postavljajući im zadatke koje su u stanju izvršiti, kod djece se stvara veći osjećaj porodične pripadnosti, a ujedno razvija uvjerenje da značajno pridonose u životu.<br></p><h2>Razvoj samokontrole</h2><p>Učenje odgovornosti znači učiti i misliti o osjećajima drugih i pravedno se odnositi prema ljudima, govoriti istinu čak i kada to znači priznati grešku, učiniti pravu stvar čak i kada to znači da neće biti po njihovom ili da neće dobiti nešto što žele, razvijati samokontrolu, cijeniti sebe i svoja postignuća, biti zadovoljan vlastitim ponašanjem, onim što možeš učiniti i postizati nove stvari.</p><p>Djeca najbolje uče iz iskustva, prvenstveno oponašanjem. Dijete u većini slučajeva neće poslušati sve ono što roditelj kaže, ali će nepogrešivo oponašati roditeljske riječi i ponašanja. Čineći ono što želimo da naša djeca rade, osiguravamo našoj djeci najboljeg učitelja. Zato trebate pronaći načine u svakodnevnom životu da biste im pokazali kako odgovornost izgleda i omogućili im da je prakticiraju. Naučite dijete da prihvata odgovornost za svoja djela, i dobra i loša. Raspravljajte o tome što vi mislite da radite dobro i što mislite da još morate popraviti.</p><p>Kada napravite grešku, priznajte je i recite djetetu šta ste mogli učiniti da stvari napravite bolje. Ohrabrite dijete da prihvati pohvalu za sve što je dobro napravilo, ali i da prihvati odgovornost za greške. Pokažite mu da vjerujete u njegovu sposobnost prihvatanja odgovornosti.</p><h2>Teži način</h2><p>Djeca će se teže naučiti odgovornosti kada:<br></p><p>- Svakodnevne poslove i zadatke ispunjavaju jer se boje kazne ili ozljede.</p><p>- Kada im nije dopušteno da snose posljedice za svoje postupke.</p><p>- Kada ih se često „spašava“ od neugodnih situacija, pa čak i onda kada to uistinu nije nužno.</p><p>- Djeca koja lako gube koncentraciju možda će trebati više pomoći pri učenju ispunjavanja svojih dužnosti.</p><p>- Djeca će često rado pomoći u zadacima koji su im novi i nepoznati, ali vrlo lako izgube interes ako se ponavljaju više puta.</p><p>- Davanje djeci stvarnih zadataka koji pomažu porodici može ih ohrabriti da čine još i više, ali im mogu dati i snažan osjećaj priznanja i sposobnosti.</p>

U većini slučajeva neće poslušati sve ono što roditelj kaže, ali će nepogrešivo oponašati roditelje

Mali savjeti za poticanje odgovornosti kod mališana: Ovako djeca najbolje uče

<p>Imunološki sistem vrlo je složen te gotovo svi organi u tijelu učestvuju u njegovom radu. Rastom i razvojem djeteta raste i osnažuje se i njegov imunološki sistem.<br></p><h2>Veliki broj virusa</h2><p>Djeca su izložena velikom broju virusa i bakterija u svakodnevnom okruženju pa tako igra s vršnjacima ili boravak u zatvorenim prostorijama mogu uzrokovati učestalu pojavu raznih infekcija te njihovo širenje. Međutim, ovi faktori neće podjednako utjecati na svu djecu. Dok se kod nekih imunološki sistem uspješno bori protiv raznih mikroba, drugi će češće obolijevati. </p><p>Dječje su bolesti dio odrastanja i ne možemo ih izbjeći, ali možemo pomoći imunološkom sistemu da se razvije, bude uravnotežen i funkcionira pravilno. O njegovoj jakosti ovisi koliko će često dijete biti bolesno. </p><p>Zdrava i uravnotežena prehrana preduvjet je za razvoj djeteta te za snažan imunitet. Nutritivni nedostaci mogu povećati osjetljivost na viruse i bakterije te se preporučuje da u svakodnevnu prehranu uvrstite svježe voće i povrće, orašaste plodove, sjemenke, grah i integralne žitarice. Djeca često odbijaju hranu koju im nudimo, ali nikada nemojte koristiti hranu kao nagradu ili utjehu. </p><h2>Koje namirnice</h2><p>Namirnice koje pridonose jačanju imuniteta su limun, jagode, banane, dinje, borovnice, marelice, grejp, luk, paradajz, brokule, špinat, mrkva, kelj, tikvice, mahunarke te proizvodi od soje. Te namirnice sadrže visok nivo vitamina, minerala, enzima i antioksidansa koji jačaju imunitet.</p>

Zdrava i uravnotežena prehrana preduvjet je za razvoj djeteta te za snažan imunitet

Ojačajmo dječiji imunitet: Ovo je način

<p>Mnoge današnje majke sjetit će se svojih fotografija u hodalicama, pa često ne vide razlog zašto svoju bebu ne pustiti da hoda uokolo čak i prije nego beba samostalno prohoda. Osim toga, nije li zgodno kad se beba sama zabavlja, na sigurnom? No, simpatične i privlačne hodalice nisu pomagalo koje želite u svom domu.<br></p><h2>Neprirodni položaj</h2><p>Kanada je prva zemlja koja je zabranila uvoz i distribuciju dječjih hodalica i to još 2004. godine. Njihovo ministarstvo zdravlja odlučilo se na taj potez nakon 12-godišnjeg istraživanja dječijih povreda. Ispostavilo se da je u tom vremenskom razdoblju prijavljeno čak 1.935 povreda nastalih korištenjem dječjih hodalica.</p><p>Motorički put započinje okretanjem preko boka, potom se dijete preko ispruženih ručica dovodi u sjedeći stav u kojem se može zadržati kraće vrijeme. Beba se potom u tom istom stavu nauči kretati što polako prelazi u puzanje. Kako želi sve više toga vidjeti i osjetiti, pokušava se podizati te isprva kleči pa se pridržava i stoji, a na kraju samo stoji. </p><p>Iza toga slijedi iskorak i hodanje uz pridržavanje, a na kraju i samo hodanje. I tu se sada postavlja pitanje hodalice. Dijete će napraviti određene pokrete tek kad je na njih tijelo spremno, a ako ih još uvijek ne radi samostalno, znači da tijelo, kosti, mišići još uvijek nisu spremni na to. </p><p>Hodalica čini upravo to, omogućava djetetu, odnosno prisiljava ga, da hoda prije nego je spremno na to. Osim toga, stopala su tokom boravka u hodalici u neprirodnom položaju, budući da nije cijelim stopalima na podu, nego tek prstićima. Taj položaj može kasnije utjecati na nepravilan hod djeteta.</p><h2>Nije ugodno</h2><p>Osim položaja stopala, niti sam položaj djetetova tijela u hodalici nije zdrav. Postavljanjem bebe u hodalicu, cijela težina njezina tijela pada na bebine kukove i zdjelicu. Takav položaj ne može biti ugodan, zamislite da morate sjediti na uskoj traci dok vam noge gotovo vise s obje strane, i to na duže vrijeme. Nije udobno, zar ne?</p><p>Također, u hodalici beba nema mogućnost usvajanja zaštitnih reakcija obrane od pada jer je sa svih strana ograđena i jednostavno nema priliku aktivirati svoje bočne mišiće. U hodalici dijete nema priliku naučiti kako će se dočekati na ruke pri padu jer je nešto umjetno drži u položaju za koji još nije niti sama spremna.</p><h2>Tempo razvoja</h2><p>Ne zaboravite, svako dijete ima vlastiti tempo razvoja. Nekad se čini da su sva druga djeca nešto usvojila, a samo vaše nije, ali to je daleko od istine. Iako postoje jasno izražene individualne razlike, sva djeca trebaju se razvijati prema istim osnovama. U slučaju da postoji odstupanje u razvoju, to će primijetiti odabrani pedijatar koji će vaše dijete dalje uputiti na obradu te kod specijalista za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju.</p>

Stopala su tokom boravka u hodalici u neprirodnom položaju, budući da nije cijelim stopalima na podu, nego tek prstićima

Hodalica prisiljava dijete da hoda prije nego što je spremno: Evo i kako

<p>Tikovi su brzi, ponavljajući pokreti dijelova tijela koje dijete ne može kontrolirati. Javljaju se iznenada i nesvjesno, a dijete ih ne može spriječiti. Postoje različite vrste tikova, kao što su motorni i vokalni tikovi. Motorni se uglavnom pojavljuju na vratu, licu, leđima ili nogama, dok se vokalni tikovi kod djece odnose na pojavu nekontroliranih zvukova.<br></p><h2>Negativne emocije</h2><p>Ovu pojavu možemo razlikovati po težini, odnosno dijele se na jednostavne i složene. Naprimjer, jednostavan tik je treptanje očima, a složeni izvijanje određenih dijelova tijela. Najsloženiji oblik tikova je Touretteov sindrom kod djece, koji obuhvaća različite motoričke i vokalne te jednostavne i složene tikove.</p><p>Tikovi kod djece se obično krenu javljati između 3. i 7. godine života, a ponekad se mogu pojaviti i tikovi kod beba, stoga vrijeme pojavljivanja nije strogo određeno. Nadalje, mogu se pojaviti tikovi u pubertetu, a to se posebno veže uz naglu promjenu ili stresnu situaciju. Ista stvar se javlja kad su u pitanju i tikovi kod odraslih.</p><p>Specifični uzroci tikova još uvijek nisu tačno određeni i ne postoji određeni gen, iako se ponekad pretpostavlja da postoji genetska sklonost. Često se povezuju s doživljavanjem negativnih emocija. Dijete se ne zna nositi sa stresnim situacijama i problemima kao što znaju odrasli. </p><h2>Prolazni i hronični </h2><p>Ono ne može reći što ga boli i muči, nego stvara odbrambene mehanizme kako bi se suočilo s različitim problemima koje doživljava. Zbog toga se javlja i odbrambeni mehanizam psihe kroz koji se dijete pokušava osloboditi nakupljenog stresa i napetosti.</p><p>Tikovi češće nastaju kod dječaka nego kod djevojčica i ne mogu se spriječiti, a mogu biti prolazni i hronični. Ako su u pitanju prolazni tikovi, vrlo vjerovatno će nestati nakon otprilike godinu i više se neće pojavljivati. Međutim, ako su u pitanju hronični tikovi, pojavljivat će se svaki dan duže od godinu.</p><h2>Vježbe relaksacije</h2><p>Iako nema konkretnog lijeka protiv tikova, uvijek postoji neka metoda za alternativno liječenje tikova. Tako se predlaže da roditelji vježbaju s djecom vježbe razgibavanja i istezanja uz metafore. Korisne su meditativne vježbe ili vježbe opuštanja, koje možete provoditi razgovarajući o različitim metaforama koje kasnije možete pokušati nacrtati. S obzirom na to da su tikovi često posljedica napetosti i nakupljenog stresa koji pokušava izaći iz organizma, uzmite u obzir i tehnike progresivne mišićne relaksacije i vježbe disanja.</p><p><br></p>

Roditelji često znaju pogrešno reagirati kada su u pitanju tikovi

Tikovi kod djece često su uzrokovani stresom: Evo kako spriječiti

<p>Separacijska anksioznost kod djece odnosi se na razvojno neprimjeren i pretjeran strah ili zabrinutost zbog odvajanja od kuće ili onih kojima je osoba privržena. Riječ je o normalnoj fazi u razvoju djece, posebno u ranom djetinjstvu, kada odvajanje od roditelja i strah od nepoznatih osoba upućuju na razvoj sigurne privrženosti.<br></p><h2>Zdrava privrženost</h2><p>Iako separacijska anksioznost spada u najčešće poremećaje kod djece mlađe od 12 godina, učestalost ovog poremećaja se smanjuje kako dijete odrasta (obično oko druge ili treće godine života).</p><p>Separacijska anksioznost je strah napuštanja sigurnosti emocionalno bliskih osoba ili doma djeteta. U predškolskoj dobi pojavljuje se kao strah od ostajanja u jaslicama/vrtiću ili s tetom čuvalicom, a u školskoj dobi kao strah od škole (školska fobija). Roditelj treba imati na umu da je određen stepen nelagode pri odvajanju prirodan.</p><p>Ta faza normalna je i očekivana u dobi djeteta od šest do 36 mjeseci starosti. Vrhunac dostiže u dobi od 18 mjeseci, kada, nažalost, mnoga djeca kreću u prva veća odvajanja. Kod djece te dobi očekivano je teže odvajanje i duži adaptacijski period. Gotovo sva djeca imaju periode kada se ne žele odvojiti od svojih roditelja, no to ne znači da oni tada razvijaju patološku separacijsku anksioznost.</p><p>Iako su uzroci ovog poremećaja višestruki, stručnjaci smatraju da može biti prisutna i genetska komponenta, ali ipak je nešto značajnija ona okolinska. Da bi se pomoglo osobi koja pati od ovog poremećaja, moraju se razviti adekvatan osjećaj sigurnosti i zdrava privrženost s bliskim osobama. Kod djece se to razvija na način da se postepeno suočavaju sa situacijama koje dovode do separacije, upoznavaju s novim ljudima i razvijaju odnos povjerenja prema njima. Ostajanje bez roditeljske prisutnosti provodi se kada je dijete za to spremno.</p><h2>Korisni savjeti</h2><p>Naglo i stalno forsiranje separacije za dijete koje još nije razvilo zdravu privrženost može stvoriti kontraefekt. Za stariju djecu i odrasle najbolji oblik liječenja je psihoterapija, posebno kognitivno-bihevioralna terapija. Neki od ovih savjeta također mogu biti korisni, a to su usvajanje rutina koje će djetetu dati sigurnost i smanjiti napetost, zatim strpljenje, razumijevanje i povjerenje kada se anksiozni trenutak, ipak, dogodi. </p><h2>Prirodno stanje</h2><p>Tjeskoba, sa svojim tjelesnim i kognitivnim simptomima, prirodno je mentalno stanje i, kao i ostala emocionalna iskustva, iz kojih djeca imaju prilike učenja konstruktivnih načina nošenja s različitim stresorima važna su za dječiji razvoj. Ako roditelji ili druge važne osobe u djetetovom životu udovolje dječijim brigama i dopuste da izbjegnu one situacije koje izazivaju zabrinutost, djeca propuštaju iskustva koja su ključna za puni društveni i emocionalni razvoj te time gube priliku za otkrivanje kako se mogu suočiti sa svojim brigama i kako živjeti s neizvjesnošću.</p>

Naglo i stalno forsiranje separacije za dijete koje još nije razvilo zdravu privrženost može stvoriti kontraefekt

Separacijska anksioznost kod djece je česta: Ovako ćete im pomoći

<p>Bebe plaču i to je jedan od osnovnih načina na koji komuniciraju. Međutim, kada plač ne prestaje duže vrijeme, to može biti nevjerovatno uznemirujuće i za roditelje i za skrbnike. Razumijevanje zašto bebe plaču i kako pravilno reagirati ključno je za zdravlje i razvoj djeteta te njegov odnos s roditeljima u budućnosti.</p><h2>Pretjerana stimulacija</h2><p>Jedan od najčešćih razloga za bebin plač je glad. Novorođenčad ima mali želudac i treba jesti često, obično svaka 2 – 3 sata. Ako je prošlo dosta vremena od zadnjeg hranjenja vaše bebe, razmislite o tome da joj ponudite mlijeko ili formulu. Obratite pozornost na znakove gladi poput mljackanja usnama, pokreta rukama i stavljanja ruku na usta.</p><p>Neudobnost od mokre pelene ili uske odjeće može uzrokovati nervozu kod beba. Provjerite postoji li fizička nelagoda i napravite potrebne prilagodbe. Provjerite je li bebina pelena čista i suha. Obucite ih u udobne, prozračne tkanine.</p><p>Preumorna beba će vjerovatnije plakati. Bebe trebaju puno sna i mogu postati pretjerano stimulirane ako su predugo budne. Uspostava dosljedne rutine spavanja može spriječiti plač uzrokovan umorom. Obratite pažnju na znakove pospanosti poput trljanja očiju, zijevanja ili nervoze bez vidljivog razloga.</p><p>Bebe žude za fizičkom blizinom svojih roditelja ili skrbnika. Kontakt koža na kožu, ljuljanje ili nježno njihanje mogu pružiti osjećaj sigurnosti i ugode. </p><h2>Gasovi i grčevi</h2><p>Probavni problemi kao što su gasovi i grčevi mogu biti bolni za bebu, što dovodi do dugotrajnog plača. Ako se plač vaše bebe čini glasnijim i popraćen stisnutim šakama i podignutim nogama, to bi mogao biti uzrok. Nježno trljajte bebin stomak ili isprobajte tehnike masaže bebe kako biste ublažili nelagodu. Ako ste isprobali uobičajene metode da umirite bebu, a ona i dalje pretjerano plače, posavjetujte se s pedijatrom. </p><h2>Znaci uzbune</h2><p>Bebe imaju osjetljiv nervni sistem i lako ih može preopteretiti prevelika stimulacija, kao što su jaka svjetla, glasni zvukovi ili previše ljudi. Stvaranje mirnog i umirujućeg okruženja može pomoći. Kako bebe rastu i razvijaju se, mogu proći kroz razdoblja povećane nemirnosti zbog razvojnih promjena, poznatih i kao skok u razvoju. To može uključivati nicanje zubića, fizički rast i učenje novih vještina. Pružite dodatnu udobnost i podršku tokom ovih perioda i budite strpljivi. Odmah nazovite pedijatra ako vaša beba ima temperaturu i mlađa je od tri mjeseca.&nbsp;</p>

Ako ste isprobali uobičajene metode da umirite bebu, a ona i dalje pretjerano plače, posavjetujte se s pedijatrom

Pravilno reagirati ključno je za zdravlje djeteta: Ovo su razlozi zašto bebe plaču

<p>Disleksija je na našem području bila relativno neprepoznata jer svjesnost oko tog problema nije bila na visokom nivou. Međutim, u zadnje vrijeme se o tome češće priča te su sada roditelji bolje upoznati s problem i poteškoće na koje dijete nailazi ne pripisuju ljenosti nego potraže pomoć stručne osobe.</p><h2>Pojam disleksije</h2><p>Odbijanje crtanja zadanih formi ili ispunjavanja bojanki već u vrtiću, teškoće u čitanju, pisanju i slovkanju riječi u školi te zaziranje od uzimanja knjige u ruke u odrasloj dobi mogu biti znak puno kompleksnijeg problema od uobičajene karakterizacije takvih osoba kao lijenih ili nezainteresiranih.</p><p>Tim više što su oni često natprosječne inteligencije, teško se uz njih može vezati nemotiviranost koja se nameće kao logičan zaključak.</p><p>Disleksija je poremećaj ovladavanja pisanim jezikom i dolazi od grčkih riječi “dys” – loš i “lexsis” – jezik, riječ te je definirana kao teškoća u učenju.</p><h2>Postavljanje dijagnoze</h2><p>Dok s jedne strane stručnjaci smatraju da se zaostajanje u čitanju od dvije godine u odnosu na vršnjake može smatrati disleksijom te se ona dijagnosticira tek u nižim razredima osnovne škole, s druge strane su stručnjaci koji smatraju da se disleksija može dijagnosticirati puno ranije na temelju poznavanja i baratanja morfologijom, primjenom sintakse i razvojem rječnika, dakle već u vrtićkoj dobi.</p><p>Prvi znakovi na koje roditelji moraju obratiti pažnju kako bi se što ranije definirao problem te, u skladu s tim, poduzele potrebne aktivnosti, a najčešće su teškoće u povezivanju slova s glasom (veza grafem-fonem), strukturalne pogreške (tava-vata), zamjena grafički sličnih slova (m-n, b-d…), izvrtanje slogova, dodavanje slova i slogova (trava-tarava), teškoće u praćenju niza slova (riba-rbia), izostavljanje riječi, vraćanje na već pročitani redak itd.</p><h2>Uzroci disleksije</h2><p>Uzroci disleksije još nisu jednoznačno definirani, no dio uzroka konstitucionalno je uvjetovan, čemu se pridodaju i faktori okoline, od intrauterinog razvoja, ranog djetinjstva i okruženja pa do načina podučavanja vještine čitanja.</p><p>Svjetska istraživanja pokazuju da čak 10 posto djece ima blaži ili teži oblik disleksije koja može izazvati probleme u savladavanju i praćenju školskog gradiva, što izaziva frustraciju, nesigurnost, povlačenje u sebe.</p><p>Stoga je iznimno važno što prije uočiti simptome te reagirati na vrijeme jer je veća šansa da se problemi umanje ili uklone ispravnim pristupom.</p><p>Prvi korak su svakako roditelji koji kroz interakciju i zadavanje jednostavnih jezičnih zadataka mogu neobavezno testirati dijete ako posumnjaju na problem, te naravno logoped/defektolog u vrtiću koji profesionalnim metodama može uočiti problem.</p><p>Edukacija vrtićkih odgajatelja i nastavnog kadra pri tome je izuzetno bitna jer se još uvijek, nažalost, događa da oni ne prepoznaju simptome i pripisuju loše rezultate sasvim pogrešnim uzrocima.</p><p>Nadalje, disleksična djeca često postižu nadprosječne rezultate na testovima inteligencije pa taj nesrazmjer sa školskim rezultatima dodatno zbunjuje nastavni kadar koji nije dovoljno educiran o disleksiji kao poremećaju.</p><p>Dodatni problem čini što je i u vrtićima i u školama zaposlen nedovoljan broj logopeda koji su važna karika u dijagnosticiranju. Osim njih, psihološka testiranja pažnje, pamćenja, zapažanja, također su važan segment u postavljanju konačne dijagnoze.</p><p>Kad se ona jednom postavi, a poželjno je da to bude što ranije odnosno u prva tri razreda osnovne škole, važno je odmah pristupiti logopedskoj terapiji odnosno ciljanim vježbama čitanja.</p><h2>Posjeta logopedu</h2><p>U toj dobi, naime, iako su poteškoće na temelju kojih je disleksija dijagnosticirana uočljive, nema toliko drastičnih odstupanja u odnosu na vršnjake pa djetetovo samopouzdanje još nije ozbiljno narušeno.</p><p>Kasnije, kada disleksičnoj djeci sve složeniji tekstovi i potreba kompleksnijeg pisanog izražavanja postaju sve teže savladivi, te su razlike uočljivije pa i njihovo samopouzdanje pada, postaju nesigurni i frustrirani, a škola postaje noćna mora.</p><p>U toj se dobi disleksija očituje u izbjegavanju čitanja i pisanja tj. razini čitanja daleko ispod očekivanja za tu dob, teškoćama u savladavanju stranih jezika, općom sporošću u rješavanju pisanih zadataka i drugi problemi.</p><p>Uz pravovremeno dijagnosticiranje i stručnu pomoć, djetetu se može olakšati savladavanje čitanja i sudjelovanje u nastavnom programu.</p><p>Individualizirana nastava po prilagođenom programu također može biti rješenje kako škola i gradivo ne bi bili izvor stresa i frustracija, te kako bi se ostvarilo i razvijalo i na ostalim poljima.</p><p>Upravo činjenica da su disleksična djeca vrlo bistra i inteligentna, ali uče i procesuiraju informacije na drugačiji način, garancija su da disleksija, ako je na vrijeme uočena i tretirana, ne mora biti prepreka u ostvarivanju uspjeha.</p>

Svjetska istraživanja pokazuju da čak 10 posto djece ima blaži ili teži oblik disleksije

Disleksija kod djece: Poteškoća koja se često pripisuje ljenosti

<p>Nakon rođenja, beba prolazi kroz brojne promjene, a roditelji se nekada iznenade ili uspaniče.</p><h2>Velika količina</h2><p>Ono što novi roditelji možda ne očekuju jesu dlačice koje ostaju na madracu njihovog novorođenčeta. Tačnije, nekada puna glava kose njihove bebe postaje gotovo ćelava.</p><p>Sreća, gubitak kose kod dojenčadi rijetko je kada zabrinjavajuće stanje. Fetusu počinju rasti dlake tokom prvog tromjesečja.</p><p>No, bilo da se novorođenče rodilo s vrlo malo kose ili dugom i gustom kosom, ono će izgubiti veliku količinu vlasi tokom vremena.</p><p>Gubitak kose jednostavno znači da novorođenče radi ogromno prilagođavanje životu izvan maternice.</p><p>Na glavi odrasle osobe svaki pramen kose prolazi kroz fazu rasta i fazu mirovanja, a kada kosa ne raste može doći do njenog opadanja. Kako god bilo, rijetko se dešava da kod odraslih ljudi kosa opada i onda kada je u stanju mirovanja, a dnevno se izgubi samo oko 50 do 100 vlasi. Međutim, to ne vrijedi za novorođenče.</p><p>- Veliki hormonalni pomaci se događaju u djetetovom tijelu nakon što se rode, što može uzrokovati da sve njihove dlake uđu u fazu mirovanja istovremeno te da sve opadnu u vrlo kratkom vremenu - objasnio je Sejdž Timberlajn (Sage Timberline), pedijatar s Univerziteta u Kaliforniji.</p><h2>Hormonalne promjene</h2><p>I majka i beba prolaze kroz ogromne hormonalne promjene tokom porođaja, što je potrebno za uspješan porod.</p><p>Početak porođaja upozorava bebino tijelo da počne proizvoditi hormone koji su ključni za život izvan maternice.</p><p>Neki hormoni pomažu djetetovim arterijama i venama da se razvijaju, osiguravajući tako da organi dobivaju dovoljno krvi tokom porođaja i nakon što se pupčana vrpca presječe, izjavio je Timberlajn.</p><p>Jedan hormon, nazvan kortizol, pomaže bebinim plućima da odmah udahnu. Također kortizol pomaže bebinom tijelu da proizvede vlastitu energiju i toplinu. Kortizol kod odraslih ima ulogu u velikom broju fizioloških funkcija. Smatra se hormonom stresa, a u vrijeme stresa kortizol pomaže usmjeriti energiju prema vitalnim funkcijama i udaljiti se od manje važnih zadataka.</p><p>- Porođaj uzrokuje pozitivan šok na bebu. Taj šok pokreće proizvodnju kortizola, koji energiju usmjerava prema razvojnim promjenama koje su ključne za opstanak, a u isto vrijeme ih udaljava od nebitnih funkcija kao što je, između ostalog, rast kose - kazao je Timberlajn.</p><p>Poslije rođenja, sva bebina kosa ostaje u fazi mirovanja. Kosa obično počinje intenzivno opadati u dobi od 8 do 12 sedmica, a počinje ponovo rasti oko 3 do 7 mjeseci života djeteta.</p><p>Sve u svemu, tek oko druge godine života se pojavljuje gusta kosa. Specifično vrijeme i obrazac gubitka i rasta kose ovisi o brojnim faktorima, uključujući spol, etničku pripadnost, genetiku, uvjete rođenja (prerano, rano ili kasno rođenje te vaginalni ili carski porođaj) te prehranu djeteta.</p>

Učesnicama OI koje imaju bebe osigurane hotelske sobe za dojenje: Džudistkinja oduševila gestom

Ohrabrite mališane: Ovako će dijete postati samostalno

Problem koncentracije u predškolskom i školskom dobu

Naučite mališane da pobijede brigu: Evo zbog čega se djeca brinu

Ovo su razlozi zašto dijete sporo raste

Ovako treba da izgleda jelovnik za mališane

Ovo je način da djecu potaknete na vježbanje

Ovisnost o ekranima vodi ka digitalnom autizmu: Stanje je teško, ali se može liječiti

Mali savjeti za poticanje odgovornosti kod mališana: Ovako djeca najbolje uče

Ojačajmo dječiji imunitet: Ovo je način

Hodalica prisiljava dijete da hoda prije nego što je spremno: Evo i kako

Tikovi kod djece često su uzrokovani stresom: Evo kako spriječiti

Separacijska anksioznost kod djece je česta: Ovako ćete im pomoći

Pravilno reagirati ključno je za zdravlje djeteta: Ovo su razlozi zašto bebe plaču

Disleksija kod djece: Poteškoća koja se često pripisuje ljenosti

Opadanje kose kod beba: Zašto se dešava

Rast & razvoj

Učesnicama OI koje imaju bebe osigurane hotelske sobe za dojenje: Džudistkinja oduševila gestom

Ohrabrite mališane: Ovako će dijete postati samostalno

Problem koncentracije u predškolskom i školskom dobu

Naučite mališane da pobijede brigu: Evo zbog čega se djeca brinu

Ovo su razlozi zašto dijete sporo raste

Ovako treba da izgleda jelovnik za mališane

Ovo je način da djecu potaknete na vježbanje

Ovisnost o ekranima vodi ka digitalnom autizmu: Stanje je teško, ali se može liječiti

Mali savjeti za poticanje odgovornosti kod mališana: Ovako djeca najbolje uče

Ojačajmo dječiji imunitet: Ovo je način

Hodalica prisiljava dijete da hoda prije nego što je spremno: Evo i kako

Tikovi kod djece često su uzrokovani stresom: Evo kako spriječiti

Separacijska anksioznost kod djece je česta: Ovako ćete im pomoći

Pravilno reagirati ključno je za zdravlje djeteta: Ovo su razlozi zašto bebe plaču

Disleksija kod djece: Poteškoća koja se često pripisuje ljenosti

Opadanje kose kod beba: Zašto se dešava